04.03.2021.

Što je ADHD i kako ga dijagnosticirati kod djece?

Djeca s ADHD-om imaju problema s pažnjom, kontroliranjem ponašanja (mogu djelovati bez razmišljanja o rezultatu), a u nekim su slučajevima pretjerano aktivna.

Riječ ADHD je kratica sastavljena od prvih slova engleskih riječi AttentionDeficit / Hyperactivity Disorder ili u prijevodu: sindrom poremećaja pažnje i hiperaktivnosti.

Može se pojaviti već u ranoj dječjoj dobi, samostalno ili u kombinaciji s još nekim simptomima poremećaja ponašanja. Najčešće se otkriva u školskoj dobi jer tada predstavlja veliki problem samom djetetu, njegovom učenju i školskom uspjehu, ali i nastavniku jer najčešće ometa nastavu i druge učenike.

Djeca s ADHD-om imaju problema s pažnjom, kontroliranjem ponašanja (mogu djelovati bez razmišljanja o rezultatu), a u većini slučajeva pretjerano su aktivna. Često se takva djeca pogrešno proglašavaju razmaženom, „zločestom” ili neposlušnom te se često neprimjereno i nepotrebno kažnjavaju.

Što je ADHD?

ADHD je sindrom (skup simptoma) nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Postoje tri oblika ADHD-a:

  1. pretežito nepažnja
  2. pretežito hiperaktivno-impulzivni i
  3. kombinirani: nepažnja i hiperaktivno-impulzivni oblik.

Podjela prema socijalno ponašanju:

  • agresivan/asertivan
  • aktivan/nespretan
  • nesklon/izbjegavajući.

Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih mjerila.

Liječenje obično uključuje bihevioralno liječenje, obrazovne postupke te ponekad i lijekove sa stimulativnim djelovanjem.

Simptomi ADHD-a

Dva su osnovna simptoma ADHD-a koji mogu biti prisutni sami ili u kombinaciji (treći oblik), a to su:

  1. nepažnja
  2. hiperaktivnost i impulzivnost
  3. kombinacija simptoma (nepažnja i hiperaktivnost).

Nepažnja

Dijete kod kojeg je vodeći simptom nepažnja ne može se duže koncentrirati na određeni sadržaj te zbog toga ima poteškoća u učenju i savladavanju gradiva. Zato može uslijediti školski neuspjeh, osobito u višim razredima kada je gradivo opširnije. Pažnja djeteta s ADHD poremećajem kratkotrajna je i „skače” s jednog sadržaja na drugi.

Dijete s kratkotrajnom pažnjom ne mora nužno ometati nastavu. Takvo dijete može biti sasvim mirno, ali često nije koncentrirano na sadržaje na satu i ne prati nastavu.

Školski neuspjeh kod takvog se djeteta može pogrešno tumačiti. Takvo dijete može biti vrlo inteligentno, ali to ne može pokazati zbog nedostatka pažnje.

Hiperaktivnost i impulzivnost

Dijete kod kojeg je prisutna hiperaktivnost i impulzivnost ne samo da ne prati nastavu nego je za vrijeme sata nemirno, diže se s mjesta, kreće se po razredu te ometa druge učenike i nastavnika koji ga stalno treba opominjati. Kod takvog se djeteta puno prije prepozna poremećaj.

Kombinacija simptoma

ADHD je najčešće kombinacija nepažnje te hiperaktivnosti i impulzivnosti jer ako je dijete stalno u pokretu njegova pažnja ne može biti duže usmjerena, tj. fokusirana na određeni sadržaj.

Prema socijalnom ponašanju dijete s ADHD-om može biti:

Agresivan/asertivan tip ADHD-a

Dijete s tim oblikom ADHD-a vrlo se često suprotstavlja roditeljima ili ometa vršnjake, sklonije je stvari „raditi po svome” nego onako kako se od njega traži ili kako zahtijeva situacija. Ako nešto želi, uzet će to bez obzira na kontekst ili posljedice. Najvažnije su mu trenutne potrebe pa prema tome usmjerava svu svoju energiju na njihovo zadovoljavanje i nestrpljivo je.

Često je u sukobu s drugima oko sebe i krši socijalne norme te je sklono drugima pripisivati neprijateljske motive.

Aktivan/nespretan tip

Ako je kod djeteta prisutan ovaj oblik ADHD-a, ono je sklono ometanju aktivnosti koje su u tijeku i sprječava druge u postizanju njihovih ciljeva.

Neosjetljivo je na suptilne socijalne znakove i nema puno metoda za priključivanje grupi vršnjaka. Upada u igru i pokušava preusmjeriti pažnju gotovo se ni ne obazirući na želje i ponašanja drugih.

Nesklon/izbjegavajući tip

Dijete s ovim oblikom ADHD-a više voli biti promatrač nego sudionik neke aktivnosti.

Kod njega se može učestalije razviti socijalna anksioznost, sramežljivost i povučenost, a vršnjaci će ga prije zapostavljati nego odbijati.

Tipični razvojni poremećaji u odnosu na ADHD

U razvoju djeteta karakteristične su određene tipične (normalne) razvojne faze.

Naime, za malo dijete, starosti do tri godine, moguća je hiperaktivnost i kratka pažnja do neke mjere. Takvoj djeci u odgoju treba ponuditi aktivnosti primjerene dobi po duljini i sadržaju. Edukativni sadržaji moraju biti dobro kombinirani i usklađeni s kretanjem – tjelesnom aktivnošću kroz igru.

Predškolarac ima bolju mogućnost koncentracije i pažnje, a hiperaktivnost je u stanju kontrolirati, pa se u toj dobi djeci nude drugačiji sadržaji – oni koji podrazumijevaju dulju pažnju i koncentraciju. Također ih treba kombinirati s tjelesnom aktivnošću, a sve da bi se dijete što bolje pripremilo za polazak u prvi razred.

TABLICA:  Osnovne razlike u razvoju zdravog djeteta i djeteta s ADHD-om

Kako prepoznati ADHD kod djece?

Hiperaktivno dijete se vrlo brzo prepozna već u predškolskim ustanovama. Često roditelji ističu da je dijete, „zločesto”, „nemoguće” i da ne znaju što da rade s njim. Dijete je nemirno, ne može se zadržati u igri s vršnjacima, ometa igru, juri naokolo po prostoriji…

Neki simptomi po kojima u školskoj dobi možemo prepoznati dijete s ADHD-om su:

NEPAŽNJA

  • ne obraća pažnju na detalje
  • poteškoće s održavanjem pažnje u školi
  • čini se kao da ne sluša kad mu se obraćaju
  • ne slijedi u potpunosti naputke ili ne dovršava zadatke
  • poteškoće pri organiziranju zadataka i aktivnosti
  • izbjegava, ne voli ili oklijeva pri uključivanju u zadatke kod kuće i dulji umni napor
  • često gubi stvari
  • lako ga se ometa
  • zaboravljivo je.

HIPERAKTIVNOST

  • često pokazuje nemir prstiju ili se gnijezdi
  • često se diže sa stolca i odlazi iz razreda ili s drugog mjesta
  • često previše trči okolo ili se penje
  • ne može se igrati tiho
  • često nemirno, kao da u sebi ima motor
  • često previše priča.

IMPULZIVNOST

  • često izlane odgovore prije nego što je pitanje dovršeno
  • nestrpljivost, ne može čekati svoj red
  • često prekida druge.

Dijete koje ima samo gubitak pažnje može ponekad biti teže ili pogrešno prepoznato. Takvo dijete ne mora nužno biti nemirno, ali ipak ne može pratiti odgojno-obrazovne programe, pa se često pogrešno dijagnosticira.

Koje su situacije najteže djeci s ADHD-om?

ADHD je problem za roditelja, za nastavnika, ali što je najbitnije i za samo dijete koje ima dijagnozu ADHD-a. Uz takvo dijete često se veže školski neuspjeh.

Već u predškolskim ustanovama aktivnosti koje zahtijevaju koncentraciju i mirno sjedenje, npr. slušanje priča, neke kreativne aktivnosti, crtanje, rad s plastelinom, izrada kolaža, maketa i slično, predstavljat će veliki problem.

U školskoj dobi je djetetu s ADHD-om (hiperkinetskim oblikom) najteže mirno sjediti duže vrijeme u prostoriji – u školi, na satu – i pratiti nastavu.

S obzirom na potrebu za neprestanim gibanjem, takvu je djecu dobro uključiti u tjelesne aktivnosti. Ipak, u nekim sportovima koji zahtijevaju disciplinu i koncentraciju te timski rad djeca s ADHD-om se teško snalaze. Upravo je koncentracija, koja im nedostaje, neophodna u savladavanju određenih vještima. Također može izostati slušanje savjeta trenera i suradnja sa suigračima.

Ponekad je bolje uključiti djecu s ADHD-om u neke individualne sportove jer se tada treninzi mogu prilagoditi pojedincu.

Kako pristupiti djetetu s ADHD-om?

Kada se uoči poremećaj, potrebno je obratiti se stručnjaku odnosno timu stručnjaka: pedijatru, psihologu, liječniku školske i/ili obiteljske medicine, psihijatru, te dijete što prije uključiti u rehabilitaciju (psiholog, defektolog, radni terapeut, logoped, terapeut senzoričke integracije).

Roditelji trebaju biti nadasve strpljivi i dosljedni u odgoju. Također, trebaju slušati savjete stručnjaka kako bi rehabilitacija bila što uspješnija. Svako je dijete, a posebno ona s ADHD-om, specifično i traži poseban individualni pristup, ovisno o dijagnozi i težini poremećaja.

Poznate osobe s ADHD-om

Neke poznate osobe s poremećajem ADHD su: Jim Carrey, glumac, Michael Phelps, plivač, Ty Pennington, američki umjetnik i TV voditelj, James Carville, američki politički savjetnik, Pete Rose, profesionalni igrač bejzbola i menadžer, Solange Knowles, američka pjevačica i kantautorica, Michelle Rodriguez, glumica, Justin Timberlake, američki pjevač i glumac, Jamie Oliver, chef, Leonardo da Vinci, slikar, Vincent Van Gogh, slikar, Salvador Dalí, slikar, Alfred Hitchcock, redatelj, Steven Spielberg, redatelj, Tom Cruise, glumac, Thomas Edison, izumitelj, Bill Gates, osnivač Microsofta, Henry Rollins, pjevač i kantautor i Will Smith, glumac, te još mnogi, mnogi drugi.

Navedene su samo neke osobe s ADHD-om, a ima ih u povijesti sigurno i više, koje su poznate u cijelom svijetu, tj. postigle su uspjeh i slavu unatoč dijagnozi.

Znači da pravovremeno otkrivanje i rehabilitacija omogućuju djetetu s ADHD-om dobro funkcioniranje, uspjeh u životu, pa čak i slavu.

Uzroci ADHD-a

Brojni se uzroci povezuju s razvojem ADHD-a. To su u prvom redu nasljedni, genetski faktori (u nekim je obiteljima češća pojava ADHD-a) te faktori okoliša.

Mogući uzroci su i biokemijski, senzoričko-motorički, fiziološki i bihevioralni čimbenici.

Neki čimbenici rizika uključuju porođajnu težinu <1000 g, traumu glave i izlaganje olovu, kao i prenatalno izlaganje alkoholu, duhanu i kokainu te neke neurološke bolesti.

Sve više dokaza ukazuje na abnormalnosti dopaminergičkog i noradrenergičkog sustava sa smanjenom aktivnošću ili stimulacijom u gornjem dijelu moždanog debla i frontalnim i središnjim regijama mozga.

Rizične skupine

ADHD se često može naći u nekim neurološkim bolestima i kompleksnim poremećajima mentalnog zdravlja kao što je pervazivni razvojni poremećaj, autizam… Dakle svi takvi sindromi mogu uključivati ADHD.

Rizične skupine su i prematurusi –rođene bebe prije vremena – s porođajnom težinom <1000 g. Mnogi štetni perinatalni čimbenici u trudnoći (pušenje, konzumacija alkohola i opijata) također se mogu povezati s ADHD-om.

Trauma glave i trovanje olovom također mogu biti rizični čimbenici za nastanak ADHD-a.

Moguće komplikacije

Ako se ne prepozna ADHD, dijete se može pogrešno liječiti ili uopće ne liječiti, pa se ne može niti razviti adekvatno svojim potencijalima. Često osoba u takvim slučajevima postaje nefunkcionalna, neprilagođena društvu, nesocijalnog ponašanja, sklona depresijama i povlačenju u sebe.

Kod adolescenata, ali i u odrasloj dobi, moguć je razvoj poremećaja osobnosti i antisocijalno ponašanje.

Kako prevenirati ADHD?

Najvažnije je na vrijeme prepoznati ADHD i što prije intervenirati. Roditelji moraju biti svjesni da njihovo dijete ima ADHD i surađivati s terapeutom kako bi dijete bilo na vrijeme i adekvatno rehabilitirano.

Kažnjavanja i predbacivanja djetetu s tim poremećajem nikako nije preporučljivo, a jako je važno da u roditeljskom domu i odgojno-obrazovnoj sredini (vrtić ili škola) slijedi i nastavak stručne intervencije kako bi uspjeh bio bolji.

Liječenje ADHD-a

Ako se na vrijeme prepozna, ADHD se može liječiti i izliječiti.

Liječenje obično uključuje bihevioralno liječenje, obrazovne postupke te ponekad i lijekove sa stimulativnim djelovanjem.

Liječenje mora biti stručno, najčešće timski. U njemu trebaju sudjelovati različiti, dobro koordinirani profesionalci: pedijatri, liječnici školske i obiteljske medicine, psihijatri, psiholozi, neuropedijatri, defektolozi, edukacijski rehabilitatori, radni terapeuti, logopedi, terapeuti senzoričke integracije i drugi.

Terapija je postepena i prilagođena svakom djetetu posebno.

Nikako se ne smije izostaviti utjecaj, potpora i razumijevanje roditelja i obitelji, odgajatelja, nastavnika i profesora – oni predstavljaju osnovni preduvjet dobrog ishoda cjelokupnog liječenja.

Zaključak

Svako dijete s ADHD-om može se i treba liječiti.

Pravovremena i stručna terapija preduvjet je izlječenja, odnosno, dostizanja i ostvarenja svojih mogućnosti i dobrog funkcioniranja u društvu.

Članak napisala:

Prim. mr. sc. Giovana Armano

dr. med., specijalist pedijatar - Medicinski fakultet upisala je 1975., a diplomirala 1980. Specijalistički ispit iz pedijatrije položila 1988., a magisterij obranila 1983. godine. Od 2000. radi u Domu zdravlja Susedgrad, sada DZ Zagreb Zapad, u Specijalističkoj pedijatrijskoj ordinaciji dr. Armano. 2006. dobila je Povelju HLZ za rad u Hrvatskom društvu za socijalnu i preventivnu pedijatriju. Član je upravnog odbora udruge Centar dječjeg zdravlja. 2016. godine izdala je knjigu za roditelje „Pedijatar u kući“ te se uključila u Kliničko istraživanje uvođenja formule za dojenčad na bazi kozjeg mlijeka. Sudjeluje i organizator je brojnih znanstvenih stručnih skupova.

Ostali članci