Što je disleksija i kako pomoći vašem djetetu?

Disleksija je teškoća čitanja s kojom se susreće samo 10% ljudi, a često uključuje, pored problema čitanja, i poteškoće u vještinama pisanja.

Što je disleksija?

Disleksija je poremećaj u kojem je dominantan poremećaj čitanja i/ili nerazumijevanje pročitanog sadržaja. Poremećaj čitanja se može ispoljiti kao sporo čitanje, iskrivljeno čitanje te nerazumijevanje pročitanog sadržaja.  Disleksija utječe i na sposobnost učenja, te je potrebno što prije uključiti dijete u terapiju da bi moglo postići adekvatne rezultate prema kronološkoj dobi i kognitivnom  razvoju. Najčešće se radi o specifičnom poremećaju u sazrijevanju koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije.

Uzroci disleksije

Prema Crtchliju (1978), disleksija u dječjoj dobi je specifični poremećaj u sazrijevanju koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije. Moguće ga je znatno smanjiti pravodobnom i ciljanom pomoći.

Pravi uzroci disleksije nisu u potpunosti utvrđeni. Veliki dio  leži u konstituciji osobe, tj. u nasljednim čimbenicima, ali i u čimbenicima okoline. Dijete se razvija od začeća, ranog djetinjstva i tijekom života,  a na njega utječe svakako okruženje u kojem odrasta.

Konstitucija je ono što nasljeđujemo. Nakon rođenja svatko ima svoju specifičnu konstituciju. Neko dijete  može naslijediti i sklonost disleksiji. Također su važni i čimbenici neurorizika koji mogu biti prisutni kod djece s dislalijom, disleksijom, disgrafijom, poremećajima pažnje i drugim poteškoćama. Jako je važno u prevenciji početi djeci čitati što prije kako bi se prevenirali poremećaji u kasnijoj životnoj dobi. Slikovnice, priče i bajke moraju biti prilagođene dobi djece. 

Dobro bi bilo da djeca što manje prate sadržaje na ekranima (mobiteli, TV ekrani, kompjuteri, i- pedi…), a ako već to i čine, da to bude dozirano i prilagođeno dobi.

Disleksija ne mora biti uzrokovana intelektualnim nedostacima, manjkavim socio-kulturnim prilikama, načinom poučavanja niti ikakvim poznatim neurološkim oštećenjem. 

No, poremećaj čitanja se može javiti i u određenim stanjima uzrokovanih zaostajanjem u mentalnom razvoju, oštećenjem vida ili sluha, nedovoljno razvijenim govorom ili zanemarenošću djece iz nepovoljnih obiteljskih prilika.

Vrste disleksije 

Prema tome kada disleksija nastaje, možemo je podijeliti na:

• primarnu i 
• sekundarnu. 

Kada se govori o disleksiji kod djece to je tzv. primarna disleksija jer neka djeca ne mogu ili teže mogu savladati tehniku čitanja i razumijevanja pročitanog. Kod odraslih se, međutim, više govori o gubitku već usvojenih sposobnosti nakon nekih patoloških stanja, odnosno o sekundarnoj disleksiji

Disleksija se nadalje može podijeliti na:

• površnu – nastaje zbog oštećenja vizualnog puta, dok je razumijevanje riječi očuvano
• duboku – slična semantičkoj paraleksiji koja nastaje kada subjekt, umjesto da pročita pisanu riječ, pročita različitu, ali s povezanim značenjem
• fonološku – osobe ne mogu pročitati nepoznatu riječ, dok poznate riječi uredno čitaju.

U procesu čitanju važna dva puta – vizualni i fonološki. Pojednostavljeno, vizualni put se  sastoji  od čitanja riječi kao cjeline, dakle vidimo riječ koju želimo pročitati. Informacija  odlazi u sjećanje, i to se može učiniti samo s poznatim riječima jer nepoznate riječi nisu pohranjene u memoriji. Fonološki put bi podrazumijevao čitanje kroz transformaciju grafem-fonema jednog po jednog, a služi dobro pri čitanju nepoznatih riječi. Poremećaj bilo kojeg od tih putova može uzrokovati disleksiju.

Disleksija i disgrafija

Disleksija je često povezana sa disgrafijom tj. poremećajem pisanja, što je i logično jer ako dijete ne može pravilno pročitati riječ, teško je može i napisati kako treba. Disgrafija se može dijagnosticirati i nešto ranije jer je grafomotorika kod djece s disgrafijom slabije razvijena. Disgrafija je često prisutna uz disleksiju.

Disgrafiju se kod djece može manifestirati:

• teškoćama pri pisanju (izostavljanje ili zamjena slova ili slogova)
• neurednim rukopisom
• teškoćama u izražavanju u pisanom obliku ili pak po mijenjanju teksta, kada dodaju dio riječi ili čak čitavu riječ.

U vrtićima djeca crtaju i pišu, osobito u predškolskim grupama, kako bi se pravodobno priredila za prvi razred. Već  se rano može prepoznati dijete koje ima poteškoće grafomotorike. Obično se može dobiti i podatak od roditelja da je dijete imalo poteškoća i u finoj motorici u ranom djetinjstvu. Kada se to na vrijeme primijeti, moguće je na vrijeme intervenirati, tj. vježbati s djetetom ili ga uputiti na dijagnostiku i terapiju.

Mnoga djeca nisu zainteresirana za pisanje i crtanje. S obzirom na sve nove „gadgete“ (i- phone, i- pede, mobitele, igrice, TV ekrane…) današnja djeca bolje barataju tastaturom nego olovkom, što znači da nisu u tome izvježbana. Svakodnevnim vježbanjem crtanja i pisanja, zdravo dijete ubrzo prevlada nespretnost u grafomotorici i pisanju, dok oni koji imaju prave poteškoće to ne mogu bez stručne pomoći.

Problemi vezani uz disleksiju

Disleksija, osim što je obično povezana s dislalijom, može biti povezana i s disgrafijom, ali ne nužno. Dislalija je poremećaj izgovaranja riječi i/ili razumijevanja riječi. Problemi disleksije i disgrafije postaju evidentni u školskoj dobi, ali se mogu primijetiti kod neke djece i ranije. 

Potrebno je na vrijeme dijagnosticirati i liječiti da ne dovedu do slabijeg uspjeha u školi te do lošijeg samopouzdanje djeteta, a s time su povezani mnogi drugi psihosocijalni i emocionalni problemi.

Pravovremenom logopedskom terapijom, vježbanjem čitanja i pisanja, u većini se slučajeva postignu dobri rezultati te dijete neće imati poteškoća pri učenju.

Simptomi disleksije

Simptom disleksije je nemogućnost čitanja i/ili razumijevanja onoga što je pročitano ako dijete čak i verbalno može reproducirati pročitani tekst. Najčešće poteškoće kod disleksije su:

• pogrešno čitanje
• teškoće povezivanja
• zamjene
• dodavanje
• ponavljanje
• ostale nespecifične poteškoće.

Teškoće povezivanja

Teškoće se odnose na:

• povezivanje slova i glasa, nemogućnost čitanja
• povezivanje slogova i glasova u riječi (dijete može „slovkati“, ali ne pročita cijelu riječ pa time ne razumije niti njeno značenje)
• praćenje slovnog ili brojčanog niza (npr. plan-paln, 41-14)
• slijed smjera čitanja (npr. obrnuti smjer sdesna na lijevo ili odozdo prema gore).

Pogrešno čitanje

Pogrešno čitanje karakteristično je po:

• premještanju ili umetanju slova, glasovi (npr. novi-vino)
• čitanju jedne riječi na više pogrešnih načina
• izostavljanju jedne riječi u rečenici
• čitanju jednog istog reda nekoliko puta
• preskakanju jednog ili više redova.

Zamjene

Zamjene se odnose na zamjene:

• izgledom sličnih slova (npr. b-p, baba- papa)
• izgovorom sličnih slova (npr. d-t, drava-trava)
• slogova (npr. on-no)
• riječi – dijete ne pročita riječ nego je pogađa (npr. mračna-mačka).

Dodavanje i ponavljanje dijelova riječi

Moguće je dodavanje slova ili slogova, odnosno osoba pročita nepostojeću riječ (npr. brada-barada), ali i ponavljanje dijelova riječi (npr. rememen).

Nespecifične poteškoće kod disleksije

Nespecifične poteškoće kod disleksije mogu biti:

• sporost
• često zastajkivanje pri čitanju
• poremećen ritam i artikulacija koja može biti nejasna ili površna
• poremećena izražajnost
• čitanje napamet
• nerazumijevanje pročitanog.

Primjeri disleksije kroz životna razdoblja

Disleksija kod predškolske djece 

S obzirom na to da je disleksija poremećaj čitanja, teško da ćemo je uočiti u dobi predškolskog djeteta. Neka djeca već znaju sva slova i čitaju pri polasku u školu, dok neka ne. Ipak, neki simptomi mogu upućivati na buduće poteškoće. Na primjer, dijete ne prepoznaje rimu i općenito moguće da ima problema i  u govoru. 

Veliki broj djece danas zbog poremećaja govora, dislalije, ide na vježbe kod logopeda već u ranoj dječjoj dobi, pa se, osobito u toj skupini djece može na vrijeme otkriti i prevenirati i pojava disleksije. Poteškoće u govoru i grafomotorici mogu upućivati na moguće probleme čitanja u kasnijoj dobi.

Disleksija u osnovnoj školi 

S obzirom na to da učenici u prvom razredu počinju savladavati vještine čitanja i pisanja, učitelji mogu vrlo rano primijetiti da dijete ima poteškoća te se na vrijeme mogu uputiti na obradu i vježbanje kod logopeda. Neki od tipičnih simptoma su:

• neprepoznavanje poznatih riječi pri čitanju
• zaboravljanje novonaučenih riječi
• matematički zadaci s riječima
• pogreške u pravopisu…

Također je čitanje kod djece s disleksijom na nižoj razini od kronološke dobi. Dijete se bolje izražava nego što čita. Nikako ne bi trebalo zanemariti poteškoće čitanja pojedinog djeteta koje se ne popravlja te uočiti i neke pridružene poremećaje kao što su disgrafija ili poteškoće izgovora i razumijevanja.

Disleksija u srednjoj školi 

Ako disleksija nije na vrijeme prepoznata ili je bila manje izražena, moguće je da učenik u srednjoj školi, kada su zahtjevi puno veći, dođe do izražaja te to rezultira školskim neuspjehom. Učenik može ispustiti riječi kada čita naglas. Uopće, čitanje mu je na nižoj razini od kronološke dobi. Učenik tada ne može svladati gradivo kojega je sve više. Često ga se neopravdano karakterizira kao lošeg učenika, a problem je u disleksiji koja je osnovni uzrok. Takvog učenika također treba što prije uputiti na dijagnostiku i terapiju.

Disleksija u odrasloj dobi

Disleksija u odrasloj dobi najčešće je sekundarna. To je u većini slučajeva poremećaj kod do tada odraslih koji su uredno čitali. Najčešće nastaje zbog nekog patološkog poremećaja koji se treba obraditi i adekvatno liječiti.

Disleksija kod djece

Kod djece se primjećuje već prvom razredu, tj. kad dijete krene u školu i počinje čitati i pisati. Tada dijete treba savladavati slova, brojeve, pisanje i čitanje. Neki od poremećaja koji su gore navedeni se javljaju kada dijete tek počinje učiti čitati i predstavljaju početne teškoće savladavanja vještine čitanja no s vremenom dijete koje nema disleksije te poremećaja brzo savlada. 

Kada dijete krene u školu, jako je važno da roditelji s djetetom svaki dan vježbaju čitanje, malo po malo, da dijete čita naglas te da ga se postepeno upućuje u pravilno čitanje i izgovaranje. Nitko nije odmah naučio čitati tečno, brzo i pravilno. Za sve treba vremena i strpljenja. Dijete s disleksijom teško i sporo savladava gore navedene poteškoće te mu je potreban dodatna pomoć i podrška od strane logopeda, a ponekad i drugih stručnjaka (psihologa, defektologa…).

Testovi za procjenu i dijagnozu disleksije

Za dijagnozu disleksije postoje testovi koji:

• procjenjuju fonološku i fonemsku svjesnost
• ocjenjuju sposobnost dekodiranja riječi
• provjeravaju točnost i tečnost pri čitanju 
• provjeravaju automatsko prepoznavanje riječi.

Test fonološke i fonemske svjesnosti

Test se sastoji od nadopunjavanja riječi, a ovisno o dobi, djetetu se daju primjeri složenijih riječi što je dijete starije. Npr. riječ kuća — ako se djetetu ponude prva dva glasa „ku“ te treba nadopuniti ili obrnuto, ako se djetetu ponudi riječ kuća i odredi mu se da izostavi prva dva slova te ga se pita što ostaje.

Test sposobnosti dekodiranja riječi

Djetetu se u tekstu ponude riječi bez značenja koje djeluju kao prave riječi, ali u tekstu nemaju smisla te dijete pri čitanju treba spoznati koje su lažne riječi.

Test točnosti i tečnosti pri čitanju

Ispituje se čitanje naglas i razumijevanje pročitanog teksta. Također su u upotrebi tekstovi kombinirani sa slikama.

Test automatskog prepoznavanja riječi

Djetetu se pokazuju kartice s slovima, brojevima, predmetima i bojama. Mjeri se koliko brzo i lako dijete može prepoznati i imenovati uobičajena slova, brojeve, predmete i boje, ovo posljednje za mlađu djecu.

Liječenje disleksije

Terapiju disleksije provode logopedi. Logopedi uče djecu vještinama čitanja i pisanja i naravno, razumijevanja napisanog i pročitanog. Terapija se ne sastoji od jednog posjeta logopedu, nego od mjeseci i mjeseci vježbanja i upornosti te poticaja djetetu. 

Terapiju disleksije provode logopedi, i to neposrednim podučavanjem izvan konteksta teksta i posredno podučavanje tj. učenje čitanja. Kod učenja čitanja važno je da dijete:

• stopi zvukove da bi oblikovalo riječ
• od  dijelova riječi oblikuje druge riječi
• otkrije mjesto zvukova tj. glasova u riječima.

Najčešća nedoumica roditelja u vezi govornih poteškoća, poteškoća pisanja i čitanja,  jest treba li se potražiti pomoć logopeda i kada.  Česti razlozi posjeta logopedu su: 

• nedovoljno razvijen govor
• mucanje
• teškoće izgovora
•  teškoće čitanja i pisanja.

Ako ste zabrinuti zbog izostanka očekivane dinamike razvoja govora, čitanja i pisanja kod vašeg djeteta,  obratite se pedijatru koji će uz logopeda indicirati pregled audiologa, otorinolaringologa, neuropedijatra, psihologa i logopeda.

Osim praćenja korektnosti izgovaranja glasova, tečnosti djetetova govora, njegova jezična razumijevanja i pravilnosti izražavanja, treba svakako obratiti pažnju i na djetetove opće komunikacijske vještine, na njegovu komunikaciju s vršnjacima i okolinom te na sposobnost usmjeravanja pažnje na sadržaje i aktivnosti.

Ako smatrate da vaše dijete odstupa u bilo kojem od ovih područja, obratite se pedijatru i logopedu, jer savjetovanje i educiranje roditelja te rana intervencija kod djeteta mogu prevenirati ozbiljnije govorne poteškoće.

Vježbe za disleksiju

Čitanje je vještina koja se uči i vježba postepeno, a prvi učitelji su roditelji koji bi trebali dijete stimulirati na čitanje već od najranije dobi. Djeci u dobi 2 do 3 godine treba ponuditi slikovnice, čitati im priče te s njima ponavljati određene tekstove i poticati dijete da ih ponavlja sa razumijevanjem. To je tzv. faza usvajanja predčitalačkih vještina.

U dobi od 4 do 5 godina dijete usvaja razliku u slovima pa se mogu primijeniti igrice sa slovima. Neposredno prije polaska u školu (5-6 godina)  dijete ne samo da bi trebalo prepoznati glasove nego shvatiti da se riječi sastoje od glasova.

U prvom razredu djeca razlikuju i analiziraju glasove te su spremni za učenje čitanja i pisanja (fonološka svjesnost). Fonološka svjesnost je sposobnost prepoznavanja glasova, uspoređivanja, rastavljanja riječi na slogove i povezivanja glasova u riječ. Čitanje bi trebalo biti ugodno, zabavno, aktivnost kroz koju bi dijete moglo spoznati nove sadržaje i razviti svoju kreativnost.

Treba također poticati dijete da ispriča sadržaj onoga što je pročitalo. Da bi se to ostvarilo i roditelji bi trebali čitati, što nažalost danas nije uvijek slučaj. Osim samog vježbanja pravilnog čitanja, važne su i druge komponente komunikacije kao što je pravilno percipiranje govorne ili pisane upute, planiranje zadataka, provođenje završne samokontrole, sposobnost samoocjenjivanja svoga rada i objektivno prihvaćanje uzroka neuspjeha, upravljanje pažnjom i tempom rada, vještina komunikacije uopće. 

Primjeri igrica koje roditelji mogu svakodnevno provoditi

Prepoznavanje istih likova ili slova

Igre bojanje slova različitim bojama (npr. sva slova A obojite crvenom bojom, sva slova I plavom, sva slova M slova žutom, itd). Na taj način djeca razvijaju vizualnu percepciju i usvajaju vezu između grafema (onog što vidi, odnosno slova) i fonema (onog što čuje, odnosno glasova), a djeca također prepoznaju boje.

Igranje memo igara

Igre s memory karticama sa slikama i slovima. To je važno jer dijete pokušava zapamtiti sliku i slova, odnosno vježba pamćenje.

Oblikovanje slova

Igre izrađivanja slova od plastelina, kartona, papira, te potom spajaju u riječ su važne jer dijete vježba slova, povezivanje slova u riječ, razvija kreativnost, spretnost…

Prvo i zadnje slovo

U slikovnici, doma ili u prirodi  zajedno tražite i imenujte riječi koje počinju istim glasom, a na isti se način igrajte i sa zadnjim slovom u riječi. To je važno jer dijete počinje shvaćati kojim slovom počinje i završava određena  riječ, proširuje se rječnik djeteta, razvija se mašta, potiče razumijevanje…

 

Disleksija, poteškoća čitanja i razumijevanja pročitanog najčešćeje  povezana i s disgrafijom, teškoćama pisanja, a ponekad i s dislalijom, nemogućnošću pravilnog izgovaranja i razumijevanja govora.

Dijagnosticira se najčešće tijekom polaska u školu, ali se neka odstupanja mogu primijetiti već u predškolskoj ustanovi. Kada dijete krene u školu, suočava se sa zadacima čitanja, pisanja i razumijevanja pročitanog i napisanog te poteškoće kao što su disleksije i disgrafije dolaze do izražaja.

Preporuka roditeljima je da što ranije djeci, čak i bebama počnu čitati priče, upoznavati ih s knjigama i slikovnicama, a da što manje vremena provode pored ekrana (TV ekrana, mobitela,  PC-ja…).

Logoterapija je nužna da bi dijete koje ima poteškoće čitanja i pisanja naučilo čitati, pisati i razumjeti pročitani i napisani sadržaj. Terapija je obično dugotrajan proces te je potrebno i strpljenje i upornost, stalni poticaj roditelja te suradnja i razumijevanje učitelja u školi.

Pravovremeno savjetovanje i educiranje roditelja te rana intervencija kod djeteta može prevenirati ozbiljnije govorne poteškoće te poteškoće čitanja i pisanja, a s time i neuspjeh u školi te loše samopouzdanje djeteta i s time povezane mnoge druge psihosocijalne i emocionalne probleme.