22.10.2021.

5 načina kako naučiti djecu da budu odgovorna

Moje je dijete prije par mjeseci napunilo 6 godina. Ta šesta godina za njega je označila jednu malu, ali značajnu prekretnicu u životu; završetak vrtića i početak škole. Prvi razred, osim novih prijateljstva i saznanja, sa sobom nosi i neke nove obaveze. Učenje, domaće zadaće i u svakom slučaju više odgovornosti. 

Moj sin je poprilično samostalno dijete koje je vrlo rano naučilo kako se odjenuti, obuti i pojesti. Ipak, odgovornost ne znači samo pospremiti za sobom igračke ili spremiti cipele tamo gdje stoje. Odgovornost je puno više od toga, a naš je zadatak tome ih naučiti.

Otkako je počela škola primjećujem da neke stvari „po defaultu“ radim umjesto njega. Zašto? Jer u užurbanoj i kaotičnoj svakodnevici zadatke koje bi moje dijete moglo bez problema napraviti, izvršavam ja jer se vodim onim da mogu brže i mogu bolje. Moje dijete sad od mene očekuje da napravim nešto što uopće nije moj zadatak, odnosno da preuzmem dio njegove odgovornosti. Kako bih ispravila tu grešku, dok se još ispraviti može, bacila sam se na istraživanja i danas vam donosim listu stvari koje su kod nas funkcionirale:

Uključila sam ga u izvršavanje zadataka

Djeca su zaigrana i uvijek imaju „pametnijeg posla“, a dužnosti su im obično „dosadne“ pa će se moj sin radije igrati nego našiljiti olovke za školu. No to nije razlog da popustim i da svaki put ja obavim taj zadatak. Također, rješenje nije da ga tjeram na to ili kažnjavam jer se tako postiže suprotan učinak. Umjesto toga pozovem ga da to napravimo zajedno što znači da ne radim to umjesto njega, nego s njim, a on se uči odgovornosti. Ovo vrijedi osobito za manju djecu. Koliko puta sam samo skupljala igračke s poda umjesto njega kad je bio manji. Opet iz istih razloga brža sam i bolje ću to napraviti. Sada znam da je to bila moja greška.

Naučila sam ga o posljedicama

Preuzeti odgovornost za svoje odluke znači i prihvatiti sve posljedice koje dolaze s takvim odlukama. Moje je dijete dovoljno veliko da odvoji 5 minuta svog vremena i prekontrolira nedostaju li neke stvari u torbi za trening. Jedan dan sam ga pitala: 

Jesi li siguran da si sve ponio?“ 

Jesam

Jesi li prekontrolirao torbu?“. 

Nisam, ne treba.“ 

Taj dan trenirao je nogomet u običnim tenisicama, umjesto u kopačkama. Od tada vrlo oprezno provjerava svoju torbu za trening.

Pohvalila sam ga

Roditelji su skloni tome da kritiziraju dijete ako nije nešto dobro napravilo (“ajme, sve si uprljao; to se tako ne radi” i sl.), a vrlo često zaboravljaju pohvaliti dijete kada preuzme svoju odgovornost. Npr. pohvalite dijete kada stavi svoje cipele na mjesto: „ajme kako si ih lijepo složila“, kada pospreme svoje igračke: „kako ti je soba sada lijepa uredna, bravo!“ ili kad pospreme svoj krevet: „bravo, ponosna sam na tebe kako si složio krevet, a da ti to nisam uopće morala reći“.

Rutina, rutina, rutina…

Rutina djeci pruža sigurnost i stabilnost. Kretanjem u prvi razred uveli smo i neke nove rutine koje pomažu mom djetetu lakše izvršavanje zadataka (čitaj, bez „neću“, „ne da mi se“, „mogu poslije“). Tako se zadaća radi odmah poslije ručka, a ne nakon večere ili treninga kad je najumorniji. Odjeća za školu se priprema dan ranije pa nema onog „ja bi drugu majicu“, itd…

I na kraju, možda ono najvažnije – budimo primjer našoj djeci. Kad svome djetetu obećate da ćete nešto napraviti, onda to postaje vaša odgovornost. Nemojte davati obećanja koje ne možete ispuniti.