Mononukleoza - Uzrok, simptomi, dijagnoza i liječenje

Mononukleoza ili infektivna mononukleoza je virusna zarazna bolest koju često nazivaju i „bolest poljupca“. Ova zarazna bolest ne prenosi se tako lako kao gripa (manje je zarazna), a može proći bez simptoma ili uzrokovati blage do teške simptome. Preboljenjem infektivne mononukleoze ostaje doživotan imunitet.

Uzrok mononukleoze

Infektivnu mononukleozu najčešće uzrokuje virus koji pripada skupini herpes virusa  –  EBV (Epstein-Barr virus). EBV se izlučuje u slini zaražene osobe te se tako najčešće i prenosi putem sline:

• poljupcima,
• zajedničkim korištenjem čaše ili pribora za jelo.

Drugi uzročnici koji mogu dovesti do bolesti slične mononukleozi su: 

• citomegalovirus (CMV),
• adenovirus,
• toxoplasma…

Nakon što se osoba inficira Epstein-Barr virusom (bez obzira razvije li simptome bolesti ili ne) ovaj virus ostaje doživotno u tijelu osobe u inaktivnom obliku. 

Vrlo su rijetki slučajevi reaktivacije virusa, a tada prolazi bez simptoma ili su simptomi vrlo blagi. Preboljenjem bolesti ostaje doživotni imunitet, otpornost na ponovnu infekciju i pojavu bolesti. 

Zaraznost mononukleoze — kako se prenosi mononukleoza?

Infektivna mononukleoza je zarazna bolest. Oboljele osobe izlučuju Epstein-Barr virus u slini, krvi i drugim tjelesnim tekućinama.

Najčešći put prijenosa je slinom, odnosno poljupcem, te je tako bolest dobila i drugo ime – „bolest poljupca“. Puno su rjeđi slučajevi prijenosa virusa kapljičnim putem (kihanjem ili kašljanjem).

Koliko dugo je osoba zarazna za okolinu je još stvar istraživanja, no zna se da je osoba zarazna i za vrijeme inkubacije i za vrijeme dok traju simptomi bolesti, ali i par mjeseci (najčešće 3 do 6 mjeseci) nakon što osoba više nema simptoma bolesti. 

Neka istraživanja otkrila su da neke osobe izlučuju virus i 18 mjeseci nakon preboljenja bolesti.

Inkubacijski period mononukleoze

Od trenutka kontakta s Epstein-Barr virusom (EBV) pa do pojave simptoma bolesti najčešće prođe 2 do 6 tjedana, to se naziva vrijeme inkubacije. 

U ovom periodu, osoba još nema simptome i ne zna da je bolesna, ali je ipak zarazna za svoju okolinu.

Simptomi mononukleoze 

Simptomi bolesti ovise o dobi osobe i njenom imunološkom sustavu. Ovisno o dobi osobe prepoznajemo različite simptome mononukleoze. Osoba može biti zaražena Epstein-Barr virusom u bilo kojoj dobi, no neće svi razviti bolest ili će ona biti vrlo blaga i proći će nezamijećeno.

Simptomi mononukleoze kod beba

Kod mlađe djece (dojenačka, vrtićka i mlađa školska dob) infekcija Epstein-Barr virusom najčešće proći bez simptoma ili s vrlo blagim simptomima, bez temperature te bolest najčešće ostaje neprepoznata. 

Razlog tako blagom obliku bolesti je nezrelost imunološkog odgovora male djece, a drugi razlog je to da se mlađa djeca zaraze manjom količinom virusa (kapljičnim putem, npr. kihanjem zaražene osobe u blizini), a ne bliskim kontaktom s oboljelim (npr. ljubljenjem).

Simptomi mononukleoze kod djece i adolescenata

Kod starije školske djece i adolescenata često se razvije tipična klinička slika koja uključuje sljedeće simptome:

• Povišena temperatura – najčešće traje 2-3 tjedna
• Grlobolja sa slikom upaljenih tonzila (angina) s bjelkastim i sluzavim naslagama – mogućnost da se zamijeni sa slikom gnojne angine,+
• Povećani limfni čvorovi – limfadenopatija – limfni čvorovi su povećani, uglavnom nisu bolni, a najviše je izraženo povećanje limfnih čvorova na vratu, no dolazi do povećanja i drugih skupina limfnih čvorova (npr. u pazusima)
• Povećanje jetre i slezene – liječnik može običnim pregledom u ambulanti napipati uvećanje ovih organa
• Umor – najčešće prolazi kroz mjesec dana no može trajati i mjesecima
• Kašalj – rjeđe se javlja i u blagom je obliku
• Glavobolja i bolovi u mišićima
• Gubitak apetita – djelomično i zbog otežanog i bolnog gutanja
• Osip na koži – najčešće se javlja kod osoba koje su zbog prisutne upale grla dobile antibiotik amoksicilin (zbog sumnje da se radi o bakterijskoj, gnojnoj angini), a tipično je da se u takvim slučajevima grlobolja ne smiruje unatoč korištenju antibiotika jer antibiotici ne pomažu kod virusnih bolesti.

Simptomi mononukleoze kod odraslih i starijih osoba

Kod odraslih i starijih osoba infektivna mononukleoza je rijetka pojava i tada se najčešće manifestira produljenom, nejasnom vrućicom i umorom te se tek krvnim pretragama i isključivanjem drugih uzroka dolazi do dijagnoze infektivne mononukleoze.

Rizične skupine za mononukleozu

Smatra se da je za razvoj tipične slike infektivne mononukleoze potrebna izloženost većoj količini virusa te su stoga najrizičnija skupina za razvoj bolesti tinejdžeri i mladi odrasli (ljubljenje, mijenjanje partnera, dijeljenje pribora za jelo i čaša na zabavama i sl.). 

Pokazalo se da će 1 od 4 zaražena tinejdžera razviti simptome infektivne mononukleoze. 

Tijekom života većina osoba će biti izložena virusu te će oko 90% odraslih imati virus u sebi i on ostaje u osobi u inaktivnom obliku.

Druge rizične skupine za EBV infekciju su osobe koje su profesionalno izložene kao zdravstveni djelatnici i studenti zdravstvenih djelatnosti te osobe oslabljenog imunološkog sustava bilo zbog neke teže bolesti od koje boluju ili zbog uzimanja lijekova koji suprimiraju imunološki odgovor (imunosupresivi, kortikosteroidi).

Dijagnosticiranje mononukleoze

Liječnik će tijekom pregleda posumnjati da se radi o infektivnoj mononukleozi ukoliko pred sobom ima osobu mlađe dobi (od 15 do 25 godina) s upalom grla, temperaturom i povećanim limfnim čvorovima te će dodatno pregledati postoji li uvećanje jetre i slezene. Pregledom opipa trbušne stijenke može se detektirati da li su jetra i slezena uvećane.

Laboratorijska dijagnostika se koristi kad pacijent nema tipične simptome koji odmah upućuju na infektivnu mononukleozu te liječniku olakšavaju potvrdu dijagnoze. Od laboratorijskih testova najčešće se koriste: 

• kompletna krvna slika ,
• testovi jetrenih enzima,
• Paul-Bunnell test,
• Monospot test, 
• specifična EBV antitijela.

Kompletna krvna slika

Kod mononukleoze dolazi do porasta broja limfocita i pojave atipičnih limfocita (limfociti promijenjenog izgleda), a pada broj neutrofila. 

Testovi jetrenih enzima (tzv. jetrene probe AST, ALT, GGT, bilirubin)

U mononukleozi dolazi do porasta jetrenih enzima (AST, ALT, GGT), a vrijednosti mogu biti i do 10x veće od normale. U rjeđim slučajevima dolazi i do porasta bilirubina pa se kod osobe može vidjeti i žutilo kože i bjeloočnica (žutica).

Paul-Bunnell test

Ovo je test star 50 godina za detekciju nespecifičnih heterofilnih antitijela koja se pojavljuju u infektivnoj mononukleozi. Test se danas radi u istraživačke svrhe, a rijetko u kliničkoj praksi jer postoji komercijalni, brži i jednostavniji test za detekciju heterofilnih antitijela – monospot test.

Monospot test

Brzi test otkrivanja nespecifičnih heterofilnih antitijela vezanih uz EBV infekciju, a koja se javljaju u krvi 2 do 6 tjedana nakon infekcije. 

Test daje rezultat za 5 do 10 minuta, nema visoku osjetljivost te se ne smatra sasvim pouzdanim, a osobito nije pouzdan kod djece mlađe od 4 godine i kod starijih od 30 godina. 

Iz tog razloga se uglavnom koristi kod starije djece i mladih kada treba brzo razjasniti da li se radi o bakterijskoj upali grla koja se treba liječiti antibioticima ili se radi o infektivnoj mononukleozi za koju se ne daju antibiotici. Ovaj test može detektirati bolest u prvom i drugom tjednu bolesti.

Specifična EBV antitijela

Test koji otkriva specifična antitijela protiv Epstein-Barr virusa, a koristi se za potvrdu dijagnoze infektivne mononukleoze. Može detektirati bolest i u prvom tjednu od pojave simptoma, no mana ovog testa je da se na rezultat čeka oko 10-tak dana.

Liječenje infektivne mononukleoze

Infektivna mononukleoza je virusna bolest stoga nemamo na raspolaganju specifični lijek (kao što ne postoji niti za prehladu, gripu, vodene kozice i slično). 

Antibiotici niti antiviralni lijekovi ne pomažu niti se koriste u liječenju mononukleoze.  

U 95% slučajeva mononukleoze, kad se radi o osobama koje imaju zdrav imunološki sustav, a bolest prolazi spontano kroz 1 do 2 mjeseca i ne ostavlja posljedice.

U težim slučajevima, kada mononukleoza uzrokuje jače oticanje tonzila koje onda otežavaju disanje, daju se u terapiji kortikosteroidi. Ova terapija djeluje protuupalno da se smanji oteklina i olakša disanje i gutanje ali ne ubija virus niti skraćuje tijek bolesti. 

Liječenje mononukleoze kod kuće

Liječenje infektivne mononukleoze kod kuće se sastoji od potporne terapije koja olakšava simptome:

1. Analgetici i antipiretici (paracetamol, ibuprofen i sl.) – za spuštanje temperature i ublažavanje boli. Kod djece i tinejdžera ne treba davati aspirin jer može dovesti do Reyeova sindroma (dovodi do oštećenja mozga i jetre).
2. Mirovanje – jak umor je jedan od tipičnih simptoma mononukleoze te može trajati tjednima.
3. Izbjegavanje sporta, osobito kontaktnih sportova do punog oporavka – u mononukleozi dolazi do povećanja jetre i slezene, te se može dogoditi da udarac prilikom sporta u području slezene dovedo do puknuća otečene slezene što predstavlja opasno i hitno stanje.
4. Unos više vitamina i antioksidansa – kao potpora imunološkom sustavu.
5. Unos dovoljno tekućine – da se spriječi dehidracija zbog temperature.

Koliko traje oporavak od mononukleoze

Većina simptoma (grlobolja, temperatura, manjak apetita) prolazi kroz par tjedana (2 do 4 tjedna), no umor može potrajati i puno dulje (i do nekoliko mjeseci). 

Potrebno je poštivati signale koje vam tijelo šalje u obliku umora i malaksalosti te ne forsirati brz povratak u normalne aktivnosti i sport jer to može dovesti do ponovne aktivacije bolesti.

Komplikacije infektivne mononukleoze

Komplikacije u tijeku infektivne mononukleoze se ne javljaju često, no mogu biti ozbiljne.

1. Jače oticanje tonzila koje zatvaraju dišni puteve – dolazi do otežanog disanja i nemogućnosti gutanja i tada se uključuje terapija kortikosteroidima da se smanji upala i oteklina tonzila.
2. Povećanje slezene – ukoliko je jako povećana slezena ona može prsnuti i kod manjeg udarca u predio trbuha, a tada se javlja nagla bol u predjelu lijeve, gornje strane trbuha više prema rebrima i to predstavlja hitno stanje jer može doći do iskrvarenja (potrebna je operacija da se odstrani slezena i zaustavi krvarenje unutar trbušne šupljine).
3. Jače oštećenje jetre i pojava žutice – povišeni jetreni enzimi (znak upale jetre) i povišen bilirubin koji daje žućkastu boju kože spontano se povlači uz mirovanje, potpornu terapiju, laganu prehranu.
4. Pojava trombocitopenije  – snižen broj trombocita (krvnih pločica).
5. Pojava anemije –  rijetka komplikacija mononukleoze kad se pojave autoimuna antitijela koja uništavaju crvena krvna zrnca (eritrocite) te nastaje takozvana hemolitička anemija. Nema specifične terapije nego se prati i očekuje se spontana normalizacija krvne slike, a rijetko se daju kortikosteroidi.
6. Upala srčanog mišića (miokarditis) – rijetko se javlja, no može se pojaviti kod osoba oštećenog imunološkog sustava. Miokarditis je upala srčanog mišića što može dovesti do oslabljenih kontrakcija srčanog mišića (kardiomiopatija) s osjećajem brzog umaranja, zapuhivanja već u manjim naporima. Rijeđe može doći i do poremećaja srčanog ritma pa i do zastoja rada srca (srčani arest).
7. Upale moždanih ovojnica (meningitis) i upala mozga (encefalitis) – ovo su vrlo rijetke pojave u infektivnoj mononukleozi. Pojava jače glavobolje, promjene u ponašanju, epileptički napad i drugi neurološki simptomi kod djece mogu probuditi sumnju da se radi o encefalitisu, iako dijete ne mora imati klasičnu sliku mononukleoze. Jedino ako se testom specifičnih antitijela dokaže da se radi o EBV infekciji, a na MR mozga vide se promjene koje su tipične za encefalitis kod mononukleoze (promjene u bazalnim ganglijima).
8. Autoimune bolesti – novija istraživanja pokazuju moguću povezanost EBV infekcije s pojavom autoimunih bolesti (npr. upalne bolesti crijeva, lupus, multipla skleroza, reumatoidni artritis).
9. Limfomi – poznato je da je EBV infekcija povezana sa pojavom Burkittovog limfoma (non-Hodgkin limfom), no povezuje se u zadnje vrijeme i s drugim oblicima limfoma.

Ponavljanje mononukleoze

Većina ljudi, nakon preboljenja infektivne mononukleoze, neće više nikada dobiti tu bolest. 

Virus ostaje doživotno u osobi u inaktivnom obliku, osoba nakon preboljenja ima razvijena antitijela te ona drže virus inaktivnim. 

U rijetkim slučajevima virus se može reaktivirati kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom (npr. osobe na imunosupresivnim lijekovima, inficirane HIV-om, trudnice), no tada obično uzrokuje ipak blaže simptome ili prolazi bez simptoma. 

Simptomi mononukleoze se mogu ponovo pojaviti i u slučaju da se osoba zarazi drugim uzročnikom koji može uzrokovati iste simptome (npr. citomegalovirus, HAV, HBV…).

Kako prevenirati širenje mononukleoze

Preventivne mjere za širenje EBV infekcije i mononukleoze uključuju uobičajene higijenske mjere pranja ruku te izbjegavanje bliskih kontakata s oboljelima (ljubljenje, spolni odnos) te dijeljenje čaša, pribora za jelo i slično. 

S obzirom da je oboljela osoba zarazna i mjesecima nakon što se svi simptomi povuku vrlo je teško reći do kada bi se trebali izbjegavati bliski kontakti, ali se preporučuje još barem 2 mjeseca nakon povlačenja simptoma bolesti.  

Potpuna izolacija oboljelog nije potrebna jer se Epstein-Barr virus ne prenosi tako lako kao npr. gripa (ne prenosi se lako kihanjem i kašljanjem). 

Do danas nema razvijenog cjepiva te se nismo u mogućnosti zaštititi na taj način.

 

Ukoliko se razviju simptomi mononukleoze potrebno je pomoći tijelu i našem imunološkom sustavu da savlada virus, a na način da omogućimo tijelu dovoljno odmora, da unosimo dovoljno tekućine, vitamina, laganu hranu i budemo strpljivi jer simptomi umora nakon mononukleoze mogu trajati tjednima. 

Ova bolest najčešće ne ostavlja nikakve posljedice, no u slučaju težih simptoma (otežanog gutanja ili disanja, bolova u lijevoj strani trbuha, srčanih aritmija, neuroloških simptoma) svakako se treba ponovo javiti liječniku na pregled.