U današnje vrijeme sve više se suočavamo s poremećajima mentalnog zdravlja, kako u odraslih tako i u djece. Stres koji nas okružuje jedan je od razloga pojave anksioznosti i fobija u pojedinih osoba, ali sve više je prisutan i kod djece. Covid pandemija i prirodne katastrofe, kao što potresi u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Petrinja i dr.), kojih smo svi svjesni u protekle dvije godine, samo su još više doprinijeli nesigurnosti, nestabilnosti i mogućim poremećajima. „Lockdown“ tijekom pandemije, zatvaranje škola, prijelaz na „online“ nastavu i zatvaranje vrtića imali su utjecaj na povećanje stope anksioznosti u djece.
Što je socijalna fobija ili socijalna anksioznost?
Socijalna anksioznost ili fobija se definira kao intenzivan i ekstreman strah u određenim društvenim situacijama koji se može manifestirati na različite načine kod različitih osoba.
U novije vrijeme svjedoci smo sve većem porastu socijalne anksioznosti. To bih u prvom redu povezala sa novim načinom života, posebno online komunikacijama, koje već u najranijoj životnoj dobi djecu predodređuju na drugačiji oblik socijalizacije nego što je to bilo nekada.
Također i neki vanjski čimbenici kao što su pandemija Covid 19, potresi i slično, mogu dodatno doprinijeti porastu socijalne anksioznosti kod nekih osoba.
Socijalizacija i društvena komunikacija su oblici ponašanja koji se spontano događaju već od najranijeg djetinjstva. Ako one iz nekog razloga izostanu ili odnosi budu poremećeni to se može odraziti na daljnji život djeteta.
Socijalna fobija ili socijalna anksioznost se javlja već u ranom djetinjstvu, no do svog punog izražaja dolaze u školskoj dobi, posebno u adolescentnom periodu, kada budu evidentni kroz različite oblike poremećaja ponašanja i školskog neuspjeha.
To je osobito izraženo zbog društvenog trenda da svi moraju biti izvrsni i uspješni, a postizanje tog cilja za neku djecu samo po sebi predstavlja određeni oblik stresa.
Nadalje u ranom odgoju djece dominantan je pozitivan i pohvalan odnos prema svemu što dijete uspješno odradi, što je svakako dobro i poticajno. No, kada se dijete suoči sa situacijama koje ne može izvršiti ili koje ne izvršava sa takvim učinkom koji se od njega očekuje, može se dogoditi da ga takve situacije frustriraju — ne može se nositi s njima.
Simptomi socijalnog anksioznog poremećaja
Osnovni simptomi su promijenjeno ponašanje djeteta u smislu straha od obavljanja određenih aktivnosti, npr. usmenog odgovaranja u razredu, strah od vršnjaka i njihove kritike, strah od javnih nastupa ( školske priredbe i sl.). Dijete se povlači sve više u sebe. Ponekad to nije odmah vidljivo, osobito u današnje vrijeme kada su roditelji stalno u brzini, nedostatku vremena i stresu te ne mogu dovoljno vremena i pažnje posvetiti svojoj djeci. Dakle, prvi simptomi obično ostaju nezapaženi. Simptomi mogu biti općeniti, generalizirani (u svim socijalnim situacijama) ili specifični, oni koji su vezani uz određenu socijalnu situaciju.
Simptomi se mogu javiti:
- kod ponovljenog neugodnog događaja (npr. usmeno odgovaranje u školi, gdje dijete već ima neugodno iskustvo i strah da neće točno odgovoriti, da će mu zamjeriti, da će se osramotiti, da će biti kritizirano, da će dobiti slabiju ocjenu, da će ga vršnjaci ismijati…)
- kod straha od novog događaja koje dijete još nije iskusilo, a koji bi mogao biti neugodan i stresan
Mogući simptomi su:
Organski simptomi
- crvenilo
- znojenje
- drhtavica
- ubrzano disanje
- tahikardija
- suhoća sluznica
- mucanje
Ostali simptomi:
- povlačenje u sebe
- izbjegavanje vršnjačkog društva
- poteškoće učenja
- nemogućnost usmenog odgovaranja
- školski neuspjeh
- napadi panike
- slabljenje samopouzdanja (Self Esteem)
- tužne i crne misli
Simptomi kod mlađe djece:
- dijete se u određenoj situaciji rasplače
- tantrumi
- dijete se u određenoj situaciji „ukoči“ ili „zamrzne“
Kolika je učestalost socijalne fobije?
Danas je sve više osoba koje su suočene sa socijalnom anksioznošću ili socijalnom fobijom. Naročito je to prisutna u sve ranijoj dječjoj, školskoj i adolescentnoj dobi. Smatra se da se javlja u 7 – 13 (16) % populacije. Mnoga stanja ostaju neprepoznata, ali se indirektno može zaključiti da dijete ima određenih problema. Kod sumnje na socijalnu anksioznost kao i kod manifestnih poremećaja treba odmah potražiti psihološku ili medicinsku pomoć.
S obzirom na to da živimo u okruženju u kojem se još uvijek mentalno zdravlje, neurosenzorni poremećaji u razvoju i ponašanju djece, problemi iz područja psihologije i psihijatrije smatraju tabu temama, kod nas se sigurno bilježi puno manji postotak djece nego što je to u stvarnosti.
Što uzrokuje socijalni anksiozni poremećaj?
Anksioznost može u nekim obiteljima biti nasljedna pa dobro je ispitati obiteljsku anamnezu i provjeriti postoje li neke psihološke, psihijatrijske ili neurološke bolesti i stanja. Ako netko u obitelji pokazuje simptome socijalne anksioznosti, moguće je da će ih i dijete pokazati.
Veći dio anksioznih stanja nastaje zbog mnogih vanjskih čimbenika kao što je neka trauma ili frustracija iz razdoblja djetinjstva, poremećaj u obiteljskoj ravnoteži (npr. razvod, zanemarivanje, prezahtjevni roditelji…) u ranoj dječjoj dobi ili neki stres koji je mogao biti uzrok daljnjem psihičkom razvoju djeteta. Još jedan od vodećih čimbenika je neprepoznavanje i nerazumijevanje okoline.
Kako se dijagnosticira poremećaj socijalne anksioznosti
Kada se primijete simptomi socijalne anksioznosti ili fobije treba što prije intervenirati kako se poremećaj ne bi produbljivao i ometao dijete u daljnjem psihičkom razvoju.
Dijagnoza se može postaviti od strane psihologa ili psihijatra koji razgovorom i odgovarajućim ciljanim upitnicima postavljaju dijagnozu i eventualni stupanj poremećaja.
Načini liječenja poremećaja socijalne anksioznosti:
- Kognitivno-bihevioralna terapija
- Psihoterapija
- Terapija izlaganjem
- Grupna terapija
- Izbjegavanje kofeina
- Dovoljno spavanja
- Izbjegavanje alkohola
- Liječenje lijekovima
Različiti su načini liječenja poremećaja socijalne anksioznosti. Kombinacija nekih od njih također može biti učinkovita.
Kognitivno-bihevioralna terapija
Kognitivno-bihevioralna terapija prva je u nizu metoda liječenja anksioznosti. Radi se o primjeni različitih tehnika, u cilju postepene promjene ponašanja, tj. odnosa prema određenim situacijama.
Psihoterapija
Psihoterapija se primjenjuje u seansama, a razgovorom i pozitivnim smjernicama se utječe na prevladavanje poremećaja i snaženje osobnosti.
Terapija izlaganjem
Terapija izlaganjem se može primijeniti tako da se osoba izloži situaciji koja joj čini nelagodu i stres, u kontroliranim uvjetima, te se pokuša osvijestiti problem, ali osnažiti i prevladati anksioznost.
Grupna terapija
Grupna terapija se pokazala korisna u mnogim stanjima mentalnih poremećaja, jer se osoba suočava sa osobama koje imaju isti problem te zajedničkim snagama mogu savladati svoje strahove.
Zdrave životne navike, boravak na svježem zraku, sport i zdrava prehrana
Zdrave životne navike su jako važne za sve bolesti i poremećaje. Važno je, ali ne baš uvijek jednostavno i lako, promijeniti životne navike, uspostaviti novi i bolji ritam svakodnevnih obaveza i slobodnog vremena. Važna stavka je i dobro balansirana zdrava prehrana.
Važno je da životne navike budu prilagođene individualno, tj. onako kako odgovara određenoj osobi, kako bi se uskladile obveze pojedinca i osiguralo dovoljno slobodnog vremena za aktivnosti koje volimo. Potrebno je osigurati i nešto vremena za opuštanje.
Naravno, treba svakako osigurati i dovoljno sna, kako bi se organizam odmorio i skupio snage za nove aktivnosti.
Zdrava prehrana je važna za cijeli organizam, a jasno je i da izbjegavanje većih količina kofeina i alkohola, osnovni preduvjet. Pušenje također nije zdravo. S obzirom na to da ovaj članak govori o anksioznosti u dječjoj dobi, jako je važno pridržavanje ovog posljednjeg (pušenje, alkohol, opijati), jer je poznato da je adolescentna dob sklona rizičnom ponašanju i eksperimentiranju.
Boravak na svježem zraku i uključivanje u sportske aktivnosti, prema afinitetu djeteta i te kako mogu osnažiti osobu i smanjiti anksioznost.
Liječenje lijekovima
Ako ostale terapije ne pomognu ili ako je potrebna dodatna terapija mogu se prepisati i lijekovi. To su najčešće prirodni dodaci prehrani koji djeluju na strah ili pak anksiolitici po preporuci psihijatra.
Kako se osjeća i ponaša osoba s poremećajem socijalne fobije?
Simptomi socijalne fobije razlikuju se u pojedinih osoba. Ponašanja koja mogu upućivati na socijalnu fobiju su:
- Osoba koja je anksiozna uglavnom je zabrinuta, opterećena „crnim“ mislima, ima negativan stav o sebi, pesimistična je, ponekad se teško koncentrira i slabog je pamćenja jer je orijentirana na svoje strahove koji ju muče.
- Može djelovati uplašeno, nesigurno, napeto, nervozno i razdražljivo.
- Najčešće izbjegava situacije u kojima se osjeća nesigurno — socijalne kontakte, npr. kolege u razredu ili događaje npr. ispite i testove, usmena odgovaranja u školi…
- U osoba s anksioznošću se mogu javiti i pravi tjelesni simptomi kao što su: osjećaj gušenja i nedostatak zraka, pritisak u prsištu, ubrzano disanje, ubrzan puls i lupanja ili nepravilni otkucaji srca, povišen krvni tlak, crvenilo ili bljedilo kože, mišićni grčevi i drhtanje te bolovi u trbuhu, mučnina i povraćanje, ponekad i proljev.
Koja je razlika između socijalne fobije, sramežljivosti i introverzije?
Osoba tj. dijete s poremećajem socijalne anksioznosti ili socijalne fobije ponekad ne mora biti svjesna tog poremećaja. S vremenom može osvijestiti situacije u kojima se osjeća anksiozno te ih počinje izbjegavati. Dijete se osjeća nesigurno, neuspješno i zbog toga tužno i nesretno.
Sramežljivost je blaži oblik nelagode u određenim društvenim situacijama. Poneka djeca su sramežljiva prema novim osobama ili okolini, ali vremenom se oslobode i ponašaju bez stresa.
Introvertirane osobe su osobe koje su povučene u sebe. Takve osobe najčešće svjesno izbjegavaju druge i društvo jer im tako odgovara. To je također odraz temperamenta i ne mora biti povezan s anksioznošću, ali može biti jedan od njenih simptoma.
Socijalna fobija i anksioznost danas su često prisutni u sve mlađoj populaciji. Za razliku od organskih bolesti koje se manifestiraju određenim simptomima i ponekad ih je lakše dijagnosticirati, mentalni poremećaji su kompleksniji, osobito u početku kada mogu predstavljati prirodno ponašanje pojedinca kao odgovor na određeni stresni događaj.
U našoj sredini mentalni su poremećaji još uvijek „tabu“ te se na pomoć psihologa i psihijatra teško odlučuje.
Što ranije prepoznamo simptome anksioznosti i fobije, a osoba ili dijete se uključi u neki oblik terapije — ishod je bolji.
Nažalost, utjecaj okoline ponekad ne možemo mijenjati, ali ojačati svoju osobnost i kontrolirati naš odgovor na neprilike koje nas okružuju možemo naučiti.
