Poznato je da žrtva zlostavljanja ili otmice može razviti pozitivne osjećaje prema agresoru, iako je bila izložena ekstremnom strahu i teroru.
Što je Stockholmski sindrom?
Stockholmski sindrom je reakcija na snažnu traumu koja se kod nekih žrtava razvija kao psihološka adaptacija. Razvijaju se osjećaji emocionalne povezanosti i naklonosti žrtve prema agresoru, odnosno osobi koja ju je zarobila, zlostavljala, opljačkala i sl.
Čak 8 % žrtava razvija Stockholmski sindrom.
Zašto nastaje Stockholmski sindrom?
Nitko zapravo ne zna zašto neke žrtve razviju Stockholmski sindrom, a druge ne. Mehanizmi adaptacije vrlo su individualni.
Međutim, kada su istražitelji FBI-a intervjuirali domaćice zrakoplova koje su držane kao taoci tijekom otmice zrakoplova, zaključili su da za nastanak Stockholmskog sindroma moraju biti zadovoljena tri uvjeta:
- Krizna stresna situacija mora trajati barem nekoliko dana ili dulje.
- Otmičari moraju biti u bliskom kontaktu sa žrtvama.
- Otmičari moraju pokazati određenu dozu naklonosti prema žrtvi ili se barem suzdržavati od toga da joj naude.
Psiholozi koji se bave evolucijom smatraju da se pojava Stockholmskog sindroma može povezati s našim predcima koji su bili lovci-sakupljači. Naime, teorija je da su u tim plemenima žene bile pod rizikom otmice od drugog plemena. Njihovi životi, kao i životi njihove djece, često su pritom bili u opasnosti. Smatra se da je razvojem povezanosti s plemenom koje ju je otelo žena jednostavno povećavala šansu da preživi. Pretpostavlja se da su takve situacije u prošlosti bile toliko česte da se ta psihološka reakcija kao nasljedno obilježje adaptirala u ljudski genom.
Pokazalo se da razvoj povezanosti s otmičarom zapravo povećava žrtvine šanse za preživljenjem.
Koja je povijest Stockholmskog sindroma?
Ovaj je sindrom nastao kako bi se opisao fenomen koji je opažen kod žrtava pljačke banke 1973. god. u švedskom gradu Stockholmu:
- Tijekom opsade banke pljačkaši su pregovarali s policijom šest dana. Tijekom tog perioda većina zaposlenika banke koja je ostala zarobljena razvila je neuobičajene simpatije prema pljačkašima.
- Čak i nakon što su ih oslobodili, taoci su odbili napustiti pljačkaše i kasnije su ih branili. Odbili su i svjedočiti protiv njih te su čak pomogli prikupiti novac za njihovu obranu.
- Kriminalisti i psihijatri koji su istraživali ovaj događaj skovali su sintagmu „Stockholmski sindrom” jer je postalo jasno da su zaposlenici banke razvili neku vrstu patološke privrženosti prema osobama koje su ih držale zarobljenima.
Simptomi Stockholmskog sindroma
- Žrtva razvija pozitivne osjećaje prema
- Žrtva razvija negativne osjećaje prema policiji, autoritetima ili bilo kome tko joj pokuša pomoći da pobjegne od agresora.
- Privrženost agresoru može biti toliko jaka da žrtva ne iskoristi priliku za bijeg od agresora kada joj se takva prilika ukaže. Čak se može dogoditi i da žrtva odbijanjem svjedočenja ili na druge načine sprječava da agresor odgovara za svoje postupke.
- Žrtva počinje prepoznavati humanost kod agresora i vjerovati da dijele iste ciljeve i vrijednosti.
Osobe koje su otete, odnosno taoci, osjećaju ugroženost od agresora, ali istovremeno njihov život ovisi o njemu. Ako im agresor pokloni imalo pažnje, žrtve mogu razviti pozitivne osjećaje prema agresoru, a ekstremnim slučajevima i ljubav.
Navedeni se osjećaji kod žrtve javljaju zbog izuzetno visokog emotivnog naboja kod otmica i zlostavljanja.
S vremenom žrtva razvija potpuno iskrivljenu percepciju agresora.
Poznati primjeri Stockholmskog sindroma
Natascha Kampusch oteta je 1998. god. u Austriji u dobi od 10 godina. Otmičar, Wolfgang Priklopil, držao ju je u zatočeništvu u tamnoj izoliranoj podrumskoj prostoriji više od 8 godina. Svakog jutra zajedno su doručkovali, pretvarajući se da vode normalan život. Iako joj je pokazivao naklonost, fizički i seksualno ju je zlostavljao i prijetio da će ju ubiti. Natascha je ipak uspjela pobjeći, a otmičar je ubrzo nakon toga počinio samoubojstvo. Natascha je na vijest o njegovoj smrti reagirala plačem. Prije pogreba nekoliko je sati sjedila kraj njegovog lijesa. Ona je danas vlasnica kuće u kojoj je živjela s otmičarem te ju redovito obilazi i održava čistom. U novčaniku nosi njegovu sliku.
Mary McElroy oteta je 1993. god. u dobi 25 godina iz obiteljske kuće u Sjedinjenim Američkim Državama. Odvedena je na napuštenu farmu gdje je okovana za zid u podrumu kuće. Držana je na nišanu 29 sati. Četvoro otmičara je za nju, od njezinog bogatog oca, tražilo pozamašnu otkupninu. Jedan od otmičara joj je navodno nosio cvijeće. Kad je otkupnina plaćena, Mary je puštena neozlijeđena. Međutim, nakon što su otmičari uhićeni i kažnjeni, Mary je imala grižnju savjesti i posjećivala ih je u zatvoru.
Stockholmski sindrom u vezi i današnjem društvu
Neke od pojava u današnjem društvu kod kojih se može javiti patološka naklonost i emocionalna povezanost sa zlostavljačem uključuju:
- Zlostavljanje u obitelji. Seksualno, fizičko i emocionalno zlostavljanje, kao i incest, mogu trajati godinama u nekoj obitelji i tijekom tog perioda žrtva može razviti posebnu emocionalnu povezanost sa zlostavljačem. Istim se mehanizmom razvija i Stockholmski sindrom u vezi.
- Zlostavljanje djeteta. Zlostavljači često prijete svojim žrtvama da će im nauditi ili ih čak ubiti pa se žrtve uglavnom trude biti poslušne i ne uzrujavati zlostavljača. Zlostavljač može pokazivati i naklonost, što dijete može protumačiti kao istinske osjećaje, a to je zbunjujuće i dovodi do nerazumijevanja negativne prirode veze sa zlostavljačem.
- Trgovanje ljudima. Žrtve trgovaca ljudima ovise o njima za hranu, vodu i nužne potrepštine. Kada im trgovci daju nešto od toga, žrtve mogu prema njima razviti patološke pozitivne osjećaje, što čak može dovesti do toga da ih kasnije štite pred policijom.
- Sportski treneri. U ekstremnim slučajevima može se dogoditi da trener svojim grubim ponašanjem zlostavlja sportaša. Sportaš si to može protumačiti na način da je to zlostavljanje za njegovo dobro, pa takva veza u konačnici može prerasti u Stockholmski sindrom.
Kako se liječi Stockholmski sindrom?
Svaka žrtva nakon stresne situacije kojoj je bila izložena mora primiti pomoć.
Ako se razvije Stockholmski sindrom, liječenje kratkoročno uključuje savjetovanje i, prema potrebi, psihotropne lijekove za lakše savladavanje akutne reakcije, kao što su anksioznost ili depresija.
Dugoročno se primjenjuje psihoterapija. Psiholozi žrtvi pomažu razumjeti što se dogodilo i zašto je razvila osjećaje prema zlostavljaču, uče ju strategijama nošenja sa situacijom, otpuštanju osjećaja krivnje i slično.
Stockholmski je sindrom zapravo mehanizam adaptacije na izrazito stresnu situaciju, koju organizam koristi kako bi si povećao šansu za preživljenjem.
