Simpatikus – autonomni živčani sustav

06.10.2020.

Simpatikus – autonomni živčani sustav

Simpatikus ili simpatički živčani sustav jedan je od glavnih sustava. Djeluje autonomno i između ostalog utječe na znojenje i probavni sustav.

Živčani sustav čovjeka

Živčani sustav se dijeli na dva velika dijela: središnji živčani sustav koji čine mozak i kralježnična moždina te periferni živčani sustav koji čini prostrana mreža spinalnih i perifernih živaca koji su spojeni s mozgom i kralježničnom moždinom. Oba sustava funkcioniraju zajedno na način da živci iz perifernog sustava ulaze i postaju dio središnjeg živčanog sustava i obrnuto.

Središnji živčani sustav djeluje kao kontrolni centar koji sadržava centre za senzorne informacije, motoričke informacije te za integraciju podataka.

Periferni živčani sustav se dijeli na somatski živčani sustav i autonomni živčani sustav.

  • Somatski živčani sustav se odnosi na vrstu živčanih vlakana kojima uspostavljamo svojevoljnu kontrolu nad pokretanjem kostiju, zglobova i skeletnih mišića.
  • Autonomni živčani sustav je dio perifernog živčanog sustava. Radi se o sustavu koji kontrolira procese u našem tijelu koji se odvijaju automatski, van naše volje i refleksno. On živčanim vlaknima opskrbljuje unutarnje organe, krvne žile, mišiće, crijeva, jetru, bubrege, mjehur, spolne organe, pluća, zjenice, srce, žlijezde znojnice i slinovnice te probavne žlijezde.
  • Autonomni živčani sustav ima dva osnovna dijela, simpatikus i parasimpatikus, a tu se ubraja i zasebni enterički sustav koji je ograničen na područje crijeva.

 

Nakon što autonomni živčani sustav primi informacije iz tijela i iz vanjskog okoliša, on odgovara na njih na način da stimulira određene procese, najčešće kroz simpatikus, ili da ih usporava, najčešće kroz parasimpatikus. Opskrba nekog tkiva ili organa živčanim vlaknima zove se inervacija.

 

Povijest naziva simpatikus

Naziv simpatikus koristio je već Galen u doba Rimskog Carstva kako bi opisao koncept simpatije kao povezanost odvojenih dijelova. U kontekstu živčanog sustava termin prvi ga puta koristi Jacob B. Winslow u 18. stoljeću.  

Sintagma “autonomni živčani sustav” javlja se početkom dvadesetog stoljeća kada se otkrivaju živčane stanice, odnosno njihove nakupine (gangliji) na periferiji tijela, za koje se kasnije otkriva da su povezani sa središnjim živčanim sustavom.

 

Glavni procesi u kojima sudjeluje simpatikus

Autonomni živčani sustav (odnosno parasimpatikus i simpatikus) kontrolira unutarnje tjelesne procese, što uključuje:

  • Krvni tlak i puls
  • Frekvenciju disanja
  • Tjelesnu temperaturu
  • Procese probave
  • Metabolizam (utjecaj na tjelesnu težinu)
  • Ravnotežu između vode i elektrolita kao što su natrij i kalcij
  • Stvaranje tjelesnih tekućina (slina, znoj, suze)
  • Mokrenje i defekaciju
  • Seksualni odgovor

Evolucijski, živčani sustav ustrojen je na način da većinu vremena provodi u stanju parasimpatikusa. Tijekom djelovanja parasimpatikusa krvni tlak i puls su optimalni, mišići su opušteni, probava i apsorpcija hrane se odvija nesmetano kao i svi procesi stvaranja energije, detoksikacije i popravka stanica. Disanje je mirno i duboko, san je dubok i regenerirajuć i to iskustvo parasimpatikusa našem organizmu omogućuje hormonsku ravnotežu, zdravlje, optimalnu plodnost i vitalnost. To se stanje naziva i stanje odmora i probave (eng. rest and digest) i trebalo bi biti bazično stanje funkcioniranja našeg živčanog sustava.

 

Borba ili bijeg (fight of flight)

Kao reakcija na stresni događaj, kao što je npr. životno ugrožavajuća situacija, trauma, teška infekcija ili operacija, iz srži nadbubrežne žlijezde izluči se adrenalin koji djeluje na sljedeći način:

  • Povećavaju se puls i krvni tlak.
  • Usmjerava se krv u velike mišiće, srce i druge vitalne organe.
  • Pojačano se luči znoj i koža se naježi, što zovemo piloerekcija.
  • Mali dišni putevi se otvaraju kako bi sa svakim udahom što više kisika ušlo u pluća. Pojačavaju se osjetila vida i sluha.
  • Proces probavljanja i apsorpcije hrane se usporava.
  • U krv se oslobađaju šećer, inzulin i masne kiseline, opskrbljujući energijom svaki dio tijela.

Opisano djelovanje adrenalina je tkz. stresni odgovor borbe ili bijega (eng. fight of flight).

Nakon početnog otpuštanja adrenalina, aktivira se drugi dio simpatikusa koji održava stresni odgovor, a to je osovina hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, preko koje se iz kore nadbubrežne žlijezde luči kortizol.

Kada opasnost prođe, sama povišena razina kortizola preko hipotalamusa zaustavlja njegovo daljnje lučenje i organizam se ponovno postepeno vraća u stanje parasimpatikusa.

O suženju dišnih puteva i bronhitisu kod djece pročitajte ovdje.

 

Strah i tjeskoba

Nažalost, iskustvo današnjeg života je često takvo da ljudi većinu vremena provode u stanju aktivacije simpatikusa, odnosno kroničnog stresa, dok tek povremeno ulaze u opušteno, regenerirajuće stanje parasimpatikusa. To kronično stanje stresa koje ne jenjava i stalno je prisutno često uzrokuju egzistencijalna, socijalna ili financijska nesigurnost, stresan posao, loši odnosi, nesanica i kronične bolesti.

Ne uspijeva li se osoba uspješno nositi sa stresom i postane li aktivacija simpatikusa kronično stanje, vrlo često se javljaju strah i tjeskoba.

Hormonalne i druge biokemijske promjene koje se u organizmu događaju kao prilagodba na kronični stres predispozicija su za razvoj brojnih kroničnih bolest današnjice, kao što su depresija, anksioznost, funkcionalne bolesti probavnog sustava, kardiovaskularne bolesti, upalna stanja, autoimune bolesti i dr.

Pojedini će ljudi svoje životne okolnosti percipirati kao različito stresne, a njihova reakcija na sličnu količinu stresa može biti značajno drugačija. Uspješnost nošenja sa stresom postaje jedna od važnijih životnih vještina za uspješno preživljavanje i napredovanje u današnjem svijetu.

 

Djelovanje simpatikusa u tijelu

Djelovanje simpatikusa treba biti rezervirano za adaptaciju na kratkotrajna stanja akutnog stresa u kojima je potrebna brza reakcija za spašavanja života. Djelovanje simpatikusa na pojedine sustave je sljedeće:

Oko Širi zjenicu
Srce Ubrzava puls i pojačava snagu kontrakcije
Pluća Širi dišne puteve
Krvne žile Širi krvne žile u mišićima
Probavni sustav Sužava krvne žile u probavnim organima
Znojne žlijezde Aktivira lučenje znoja
Probava Blokira peristaltiku i lučenje probavnih sokova
Bubreg Povećava lučenje renina
Penis Inhibira erekciju

Struktura simpatičkog živčanog sustava

Živčani putovi autonomnog živčanog sustava imaju po dvije stanice. Jedna je smještena u moždanom deblu ili kralježničnoj moždini. Ta je stanica živčanim vlaknima spojena s drugom stanicom, koja se nalazi u nakupini stanica koju zovemo ganglij. Ganglij je živčanim vlaknima povezan s unutarnjim organima. Većina ganglija simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava je locirana tik uz kralježnicu, sa svake strane. Gangliji parasimpatičkog dijela locirani su u blizini samih organa koje opskrbljuju živčanim vlaknima.

Za razliku od simpatikusa i parasimpatikusa, enterički živčani sustav je građen poput isprepletene mreže živčanih stanica i vlakana u sluznici probavnog sustava. On jedini može funkcionirati i samostalno, bez regulacije središnjeg živčanog sustava.

Sve o prehrani za normalno djelovanje probavnog sustava i protiv napuhnutog trbuha saznajte u ovom članku.

 

Povezanost s parasimpatikusom

Pojedini organ ili žlijezda može biti primarno kontrolirana ili simpatikusom ili parasimpatikusom, a oba sustava na isti organ imaju suprotno djelovanje. U pravilu simpatikus stimulira određene mišiće ili funkcije, pa tako npr. u kardiovaskularnom sustavu povećava puls i krvni tlak, dok ih parasimpatikus smanjuje.

Svojim oprečnim djelovanjem ove dvije grane autonomnog živčanog sustava osiguravaju prikladnu reakciju organizma i prilagodbu na svaku okolnost.

 

Poremećaji

Osim ranije navedene uloge kronične aktivacije simpatikusa u razvoju kroničnih bolesti današnjice, postoje i poremećaji autonomnog živčanog sustava koji su posljedica oštećenja perifernih živaca i nazivamo ih autonomna neuropatija ili disautonomija.

Radi se o oštećenjima koja mogu biti u rangu od blagih do teških i životno ugrožavajućih, a mogu nastati kao posljedica traume, upalnih ili toksičnih stanja te u sklopu dugotrajnih kroničnih bolesti kao što su dijabetes, alkoholizam, autoimune bolesti ili Parkinsonova bolest.

Neki od simptoma koji mogu upućivati na autonomnu disfunkciju jesu:

  • Ošamućenost ili gubitak svijesti prilikom ustajanja (ortostatska hipotenzija).
  • Glavobolja i umor.
  • Nemogućnost prilagodbe srčane frekvencije prilikom vježbanja ili intolerancija vježbanja.
  • Poremećaji znojenja, od preslabog do prejakog. Više o problemu prekomjernog znojenja pročitajte u ovom članku.
  • Probavni poremećaji kao što su gubitak apetita, nadutost, proljev, opstipacija ili poteškoće gutanja.
  • Urinarni problemi kao što su otežano započinjanje mokrenja, inkontinencija i nepotpuno pražnjenje mjehura.
  • Seksualni problemi kod muškaraca kao što su poteškoće s postizanjem i/ili održavanjem ejakulacije.
  • Seksualni problemi kod žena kao što su suhoća rodnice ili nemogućnost postizanja orgazma.
  • Poremećaji vida kao što su zamagljeni vid ili nemogućnost brze reakcije zjenice na svjetlo.

Neki od izdvojenih stanja koja se javljaju u sklopu disautonomije jesu:

1)Sindrom ortostatske posturalne tahikardije (eng. postural orthostatic tachycardia syndrome – POTS)

Radi se o relativno čestom i podcijenjenom sindromu koji je karakteriziran netolerancijom uspravnog položaja, tzv. ortostatskom intolerancijom. Može se javiti u svakoj životnoj dobi, a češće se javlja kod žena. Osobe koje pate od ovog poremećaja prilikom zauzimanja uspravnog položaja osjećaju ošamućenost i gotovo gube svijest, što se smanjuje kada osoba zauzme ležeći položaj. Javlja se glavobolja, kronični umor, poremećaj spavanja, nemir, anksioznost, netolerancija vježbanja i sl. Simptomi mogu biti blagi ili toliko izraženi da bolesnike ograničavaju u svakodnevnom funkcioniranju.

POTS može nastati kao posljedica imunološkog poremećaja, autoimune bolesti kao što je celijakija ili Sjogrenov sindrom, u sklopu dijabetesa, karcinoma ili trovanja teškim metalima, a može se javiti i samostalno.

Terapija ovisi o uzroku, a može uključivati blokatore simpatikusa i inhibitore ponovne pohrane serotonina ili noradrenalina.

2)Neurokardiogena sinkopa

Radi se o tzv. vazovagalnoj sinkopi koja je vrlo čest uzrok sinkope, tj. gubitka svijesti. Do gubitka svijesti dolazi zbog naglog usporenja priljeva krvi u mozak, a može biti potaknuta dehidracijom, dugim sjedenjem ili stajanjem, toplom kupkom, boravkom u sauni ili u drugom vrlo toplom okruženju te stresnim događajem.

Simptomi vazovagalne sinkope uključuju mučninu, znojenje, umor te osjećaj slabosti prije i nakon epizode. Liječi se izbjegavanjem čimbenika koji mogu dovesti do sinkope, pravilnom hidracijom te unosom soli.

Članak napisala:

dr. med. Ana Balažin Vučetić

dr.med., spec.pedijatrije - radi kao pedijatar u ambulanti primarne zdravstvene zaštite djece u Zagrebu. Posebna područja njenog interesa uključuju holistički pristup zdravstvenoj zaštiti, rani neurorazvoj te nutritivne potrebe i prehranu trudnica te male djece koja predstavlja temelj zdravlja, rasta i razvoja. Rođena je u Bjelovaru, gdje je završila osnovnu školu i Opću gimnaziju, a Medicinski fakultet u Zagrebu završava 2006. godine. Majka je jednog djeteta. U slobodno se vrijeme bavi jogom, meditacijom i pisanjem.

Ostali članci