Već sam dijelila s vama savjete za prebacivanje djece u vlastitu sobu. I sada, kada smo konačno uspjeli u svom naumu, kada je spavanje u njihovoj sobi postao dio svakodnevnice o kojoj se ne vode više rasprave, došli smo do faze istraživanja kako djecu uspavati bez da se lomimo u krevetiću dok ne zaspu. I tako kroz sva promišljanja, pričanje priča za laku noć, pjevanje pjesmica, čitanja knjiga, prepričavanja dana i slično, počeli smo dečkima puštati audio priče za laku noć koje slušaju sami. Naravno, Petrine audio priče progutali su i vrlo brzo naučili napamet, a sada samo iščekuju nove!
Za one koji ne znaju, mislim na audio priče Petre Cicvarić koje slušamo preko podcasta “Iskreno o majčinstvu”. Međutim, dok ne dođu nove pričice (koje bi ovim tempom Petra morala pisati, a mi snimati dvije dnevno), sjetila sam se svog djetinjstva i audio bajki koje smo brat i ja slušali. Pronašla sam stari kazetofon i te kazete. Sam dodir kazete odmah me vratio u djetinjstvo, u našu sobu u potkrovlju, miris drvenarije, tatin poljubac za laku noć i naš krevet na kat. Iskopala sam staru crnu kazetu s narančastom naljepnicom na kojoj piše „Palčica“ i pustila je svojim dječacima. Slušajući Palčicu, sada kada sam odrasla, otkrila mi je sasvim drugačije emocije i podsjetila na neke čudne osjećaje koje sam još onda kao dijete proživjela, iako toga tada nisam bila svjesna.
Nakon prvih par minuta slušanja pričice sa svojim dječacima počela sam osluškivati vlastite otkucaje srca, djelomično od straha jer sam čekala njihovu reakciju. Već prvi tonovi podsjetili su me kako sam se i onda bojala te priče. To me pak navelo da počnem razmišljati o tome kakav smo mi crtiće i pričice konzumirali kao djeca. I je li taj isti sadržaj ostavio na nas posljedice. S obzirom na svu psihologiju roditeljstva danas, rekla bih kako bi se te pričice ipak danas izmijenile. Međutim, moji dječaci s užitkom su slušali, a dijelovi pričice koji su meni izazivali jezu, njima nisu. U konačnici, neovisno o tome što sam se bojala te pričice, obožavala sam je slušati i to non-stop.
I sada se pitam, kako je to moguće? Palčica, djevojčica koju je žena dobila od čarobnice, iz pupoljka cvijeta. Palčica, dijete koje je žena htjela, a nije mogla imati, pa je kupila za par novčića. Djevojčica koju ukrade žaba i želi prisilno udati za svog sina, pa je otme žohar, ali uspije pobjeći, luta sama svijetom i naleti na mišicu koja je udomi, a kasnije želi prisilno udati za krticu jezivog, starog glasa, koja živi u tami i ima hodnik u kojem leži mrtva lastavica, itd… Da ne prepričavam čitavu priču. Ovaj sadržaj me danas izbezumljuje i vjerojatno ga ne bih pustila svojoj djeci da ga nisam kao dijete sama slušala. Slušala i preživjela. Pretjerujem li? Možda.
I tako, slušajući niz audio bajki koje smo mi kao djeca slušali, pitala sam se: kakav sadržaj u odnosu na taj stari danas gledaju djeca? I pritom ne mislim samo na audio bajke, već općenito na sav video i audio sadržaj koji naši klinci vole.
Osobno, svojoj djeci vrlo pomno biram crtiće koje gledaju, pričam pričice koje prethodno itekako analiziram jesu li primjerene. Ali, onda opet razmišljam o tome kako mi kao odrasle osobe, primjećujemo svakakve detalje koji nama djeluju upitni, a djeca u tome ne vide baš ništa loše. Koliko se zapravo razlikuje perspektiva djeteta i odrasle osobe? Jer ipak smo kao djeca neiskvareni i ne vidimo ništa zlobno i upitno, imamo povjerenja da ono što gledamo je dobro za nas. I upravo zato što djeca nisu sposobna procijeniti kakav sadržaj je za njih primjeren, upravo zato jer ne čuju dijelove koji bi mogli biti upitni, upravo zato jer ne znaju da u svijetu postoje zločesti ljudi, da se rade loše stvari i da moramo biti oprezni i imati moralnu vertikalu u životu, upravo zato je iznimno važno da pazimo što naša djeca uče kroz sadržaj koji konzumiraju.
Mogla bih se koncentrirati puno više na sadržaj iz kojeg apsolutno ništa ne mogu naučiti, poput milijardu videića dostupnim na YouTube kanalima, ali opet se i tu da probrati sadržaj iz kojeg mogu naučiti nešto, a pritom se i zabaviti, pa ću se ipak više koncentrirati na to da podijelim s vama što mi od dječjeg sadržaja preporučujemo.
- Izvrnuto obrnuto – animirani film koji me toliko oduševio, pomogao mi kao odrasloj osobi shvatiti psihologiju same sebe i vlastitog djeteta. Kroz taj crtić primijetila sam kako i moj stariji sin sazrijeva i shvaća ponašanje nas odraslih i sebe samog. Prikaz Sreće i Tuge, Bijesa, Straha i ostalih emocija. Fantastičan pristup i dobar način kako bolje razumjeti vlastito dijete. Dakle, ovo je crtić koji bih preporučila da roditelji pogledaju sa svojom djecom. Uživajte u reakcijama i otkrivanju emocija.
- Coco i velika tajna – dugometražni crtić koji na divan način i kroz običaje objašnjava smrt, što se događa nakon smrti i zašto je važno sjećati ih se. Kako smo u obitelji proživjeli nagli i vrlo traumatičan gubitak bliske osobe, ovaj crtić nam je svima došao kao melem na ranu. Znali smo kako ćemo sačuvati uspomenu na našeg uju i kako će on zauvijek živjeti, kroz naše priče, uspomene i fotografije. Topla preporuka. I pripremite paketić maramica za sebe.
- Naprijed – divna priča o dječacima koji su izgubili tatu, koji odrastaju sa svojom mamom i slučajno otkriju čaroliju kojom tatu mogu vratiti na 24 sata. Čitava avantura kojom žele vratiti i vidjeti tatu, pitati ga sva pitanja koja su ostala neodgovorena, a kroz čitavu avanturu se zapravo povezuje braću i osvještava koliko su važni jedan drugome i kako su si međusobno zapravo uspjeli nadomjestiti gubitak očinske figure. Teška tema koja je toliko jednostavno i lijepo prikazana. Jesu li uspjeli vratiti tatu? Prepustit ću vam da sami otkrijete.
- Duša – gdje su te naše duše prije nego se rodimo? Priča o susretu duše koja je proživjela život i duše koja se još nije rodila. Ovo je crtić za malo stariju djecu, ali divno obrađena tema koja je i nama odraslima potpuno otkriće i utjeha.
Kada bolje razmislim, ovo je naš najuži izbor crtića koji su edukativnog i vrlo važnog sadržaja. Općenito, crtića koje bih preporučila ima mnogo, i za nabrajanje bih trebala odvojiti čitav jedan tekst.
Što se tiče audio priča, neskromno ću naglasiti vrijednost, jednostavnost i edukativnost Petrinih priča na podcastu Supermama – Iskreno o majčinstvu. Mirko Svemirko koja daje pouku što nam u životu znače prijatelji. Neobično prijateljstvo o čaroliji djece koja se, neovisno o različitostima, kroz igru prepoznaju i vole. Roza i vile, priča o empatiji kod djece. Rumenkov Božić, Vjeverica it… A sada je u pripremi još jedna priča o tužnoj pidžami. To su priče koje imaju edukativan karakter, a dijete ne opterete zapletom priče, stoga ih toplo preporučujem za vaše mališane. Naši dječaci najčešće ne izdrže do kraja priče, već utonu u san uz nježne zvukove audio priča!
A glede kanala na YouTube aplikaciji, istaknula bih kako je najvažniji nadzor roditelja, jer su tu naša djeca par klikova od neprimjerenog. Mi YT zajedno gledamo, i to najčešće kvizove zastava svijeta, a upravo putem takvih videića je naš stariji sin naučio gotovo sve zemlje i njihove zastave. Osim toga ima jako puno zanimljivog sadržaja dokumentarnog karaktera, ali primjerenog za djecu. Naravno, tu morate pratiti interese svojeg djeteta, jer nije svakome zanimljivo gledati kako preživjeti u divljini, kako izgraditi utočište u džungli, itd.
I za kraj, vrijeme pred ekranom treba ograničiti, treba ga kontrolirati, ali svakako treba istaknuti kako od određene dobi uistinu može biti vrlo koristan i edukativan, a osim toga, naša obitelj to vrijeme koristi kao zajedničku aktivnost, jer nema nam dražeg od crtića i grickalica, na kauču, pod dekicom, uz omiljene Disney crtiće.
