I mi smo bili roditelji | Lupilu Lidl

11.04.2019.

I mi smo bili roditelji

Nije lako danas biti roditelj. A pogotovo biti mama. Čak i danas u modernim vremenima nekada je jako teško izbjeći nerazumijevanje i osude. Zato je jako bitno pružati potporu i pomoći mamama kada im je teško.

Svega je previše, previše stručnih savjeta, previše nestručnih savjeta, previše metoda odgoja, metoda dojenja, metoda hranjenja, previše kritiziranja i svakako premalo razumijevanja i podrške. Čak i one grupe koje se nazivaju grupama podrške, njihov način pružanja podrške više sliči na osudu i kuđenje, nego na podršku. Pa kako onda, molim vas, odgojiti dijete i biti normalna i kvalitetna mama? Kako možemo reći da je onda bilo teže? Usudila bih se reći kako je danas teže. Svi si daju za pravo komentirati i savjetovati, svi si daju za pravo osuđivati. Čak i te starije generacije za koje mi, mlađe, naivno očekujemo da će nas potapšati po leđima i reći „dobro je, prošle smo to, radiš dobar posao“. Ne, dobiješ „što se žališ, i mi smo bili roditelji, vi mladi danas se samo žalite“.

Ne bih rekla da je onda bilo lakše, rekla bih da se onda manje pričalo i više trpilo. Tada je žena bila žrtva i to je bila prihvaćena uloga. Danas, žena pored uloge majke ima i druge uloge, odgovorne uloge. A i tempo života je poprilično drugačiji. Nikako ne tvrdim da onda nije bilo problema, strahova, da nije bilo težine života. Bilo je sigurno, ali tada se o tome nije govorilo. Šutilo se i trpilo. Danas će žena jasno i glasno reći – ne snalazim se, trebam pomoć! Umorna sam i treba mi pauza! Opet će biti onih koje će na to odreagirati osudom. Nazvat će nas „kukajućim mamama“, ali ne bih se složila s time. Svatko se na svoj način nosi s odgovornošću koju dobiješ s ulogom mame. Meni je lakše izjadat se i dalje krenuti samouvjereno i olakšano.

Sjećam se kada se za jednim ručkom potegnula tema postporođajne depresije. Sjećam se reakcije žena, mama, starije generacije. One su se iščuđavale tome. „To su izmišljotine novoga doba“ Zaprepastila sam se kakvim posprdnim tonom se o toj temi govorilo. Ton se itekako promijenio kada sam izgovorila ime i prezime mame koja je sebi oduzela život jer nitko nije reagirao na njezin vapaj nakon poroda. Je li to bila izmišljotina? Ne, samo se danas o tome govori. Danas se žene ne libe otvoreno reći kako se osjećaju. Nekada se o osjećajima nije razgovaralo izuzev svoja 4 zida i pritom jako jako tiho da ne bi čuo susjed, jer „što će reći, što će misliti o nama?“ To je bio postulat kojim se većina vodila. Majčinstvo se prikazivalo kao sasvim prirodna uloga kojom žene ispunjavaju svoju ulogu. I nema tu prigovora i žaljenja. A možda sam sada ja isključiva jer me boli reakcija tadašnjih generacija koje ne znaju kako je to biti mama danas. Kao što ja ne znam kako je bilo biti mama onda. Ali ne sudim, ne kritiziram. Osim kada osjetim socijalnu osudu. A osjetim je vrlo često.

Nije lako danas biti roditelj. A pogotovo biti mama. Jer, same smo to sebi donijele – moramo biti odlične mame, imati odličnu i pristojnu djecu, biti odlične i prisutne na poslu, biti izgrađene i zadovoljne same sobom, izgledati fit i izdepilirano, imati kvalitetan brak, imati uredan dom. A dan ima 24 sata i mi ipak nismo superjunaci. Sasvim je ok ne biti sve to. Sasvim je dovoljno dati sve od sebe i u tome nekad ne uspijeti. Sasvim je ok požaliti se i isplakati. A starijim generacijama bih rekla – potapšajte tu svoju snahu – kćer – unuku – susjedu. Potapšajte je i recite „radiš dobar posao“. A ako i pomislite kako je nesposobna i kako ste i vi bili roditelji i niste se toliko žalili – radije to jako, jako tiho recite unutar svoja 4 zida, da ne čuje susjed i da ne pomisli da ste i vi jedna od tih koja osuđuje.

Članak napisala:

Sonja Švajhler

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju, urednica po zanimanju, ljubiteljica pisanja, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, žena kojoj kronično fali vremena.

Ostali članci