Sjećam se sebe, prepune entuzijazma i znanja (naravno, u periodu kada nisam imala djecu, već kada sam naokolo dijelila konstruktivne savjete o odgoju i roditeljstvu bez da me itko pitao), sjećam se kako sam izričito rekla – moja djeca spavat će u svojem krevetu i u svojoj sobi. Moja djeca se neće bacati po podu u trgovini. Moja djeca neće to i to… Puno toga moja djeca neće, ali što sam realno u toj životnoj fazi znala? O roditeljstvu vrlo malo toga.
Ista ta Sonja, par godina kasnije, sjetila se svog odlučnog stava u noći dok je isprepletena između plahti osluškivala tihe udahe svoje dvoje djece. Evo me, u bračnom krevetu, s njih dvojicom, dok muž spava u dječjoj krevet kućici. I koliko god je to bila obostrana odluka, koliko god zaista je lijepo spavati sa svojom djecom, gužvati se i mirisati njihovu kosicu, zapitala sam se „do kada ćemo ovako?“. Do kada ću biti ovako umorna i kada ćemo nas dvoje opet imati svoje gnijezdo?
I to sada dovodi do onog pitanja – gdje bi djeca zapravo trebala spavati?
Tema o kojoj se i dalje raspravlja
Ovo je tema koja, pored teme dojenja, ima potencijala dovesti do trećeg svjetskog rata. Ima tu više stavova. Stav starije generacije, koja jasno kaže da djeca spavaju u svom krevetu, a muž sa ženom. I koliko god zvučalo oštro i hladno, ovo je opcija koja, čini mi se, ipak je najzdravija za djecu. Ova druga, kojoj sama pripadam, stvara ovisnost djece o mami i tati. Barem se meni tako čini, kroz moje petogodišnje iskustvo. U konačnici, neovisno o tome što su naša djeca vječno željna beskonačne pažnje i maženja roditelja, mjerilo tog istog svakako nije spavaju li s nama i u krevetu.
Zatim imamo stav onih koji kažu – bebe se bolje razvijaju ako spavaju s mamom; smanjuje se šansa za SIDS-om ako bebe spavaju s mamom; djeca su sigurnija i emocionalno zdravija ako spavaju s mamom. Ok, pronašla sam sebi opravdanje za činjenicu da sam prebijena od umora i nemam snage po noći ustajati po ne znam koliko puta i vraćati bebu u krevet, zaključak – u svačijem je interesu da dijelimo postelju.
Međutim, jedna od najvećih laži koju sam pročitala je kako djeca bolje spavaju ako spavaju s roditeljima. Moja djeca se upravo zbog toga bude po nekoliko puta. Jer su naučili na fizički kontakt. Dodir. Maženje. Čitavu noć. I sve je to divno, nezamjenjivo i zdravo dok svi to želimo. Ali, što kada je mami dosta? Što kada želim iskoristiti večernje trenutke za sebe, za odmor, za čitanje knjige, za gledanje serije, za napisati kolumnu, a moja djeca se bude jer nisam pored njih? Što je s mojim željama i potrebama? Što je s mojim brakom? Što je sa mnom kao ženom? Što kada se nađeš u situaciji da želiš muža natrag u krevet, da želiš vidjeti svoje dječake u njihovoj sobici, sa šarenim tapetama, malim krevetićima i predivnom noćnom lampicom? Je li to vrijeme za promjenu? Jer meni to zvuči rajski.
U konačnici, koliko god struka ističe važnost zdravog emocionalnog odrastanja djece koje često podrazumijeva i zajedničko spavanje, struka nigdje ne govori do kada bi to trebalo trajati. Ne želim se dovesti u situaciju da moja djeca s dvoznamenkastim brojem godina još uvijek spavaju s nama u krevetu. Struka isto tako ne govori o tome kako se upravo to zna dogoditi. Djeca kasnije uistinu vrlo problematično shvaćaju odvajanje iz roditeljskog kreveta. Stoga je sasvim jasno zašto su danas roditelji izgubljeni u moru informacija što je najbolje za njihovo dijete. Jer s jedne strane si umoran i željan svojeg prostora, a s druge strane najvažnije ti je dječje zdravlje i emocionalan napredak.
Mi smo shvatili kako je sada vrijeme da napravimo promjenu. Ne želim pisati „rez“, jer ništa ne ide na silu, ali isto tako ako prepustim djeci da budu spremni, bez da ih potičem, teško da će sami odlučiti kako je vrijeme za svoj prostor.
Polagana priprema za promjenu
I sada, nakon 5 godina provedenih svaku večer u istoj simbiozi, radimo promjenu i pokušavamo to izvesti na način da ne zvuči kao „kazna“. I želim biti iskrena pa izreći kako nije samo stvar toga da uistinu vjerujem kako moji dječaci trebaju svoj prostor, kako ova povezanost nije zdrava za njih, jer je pretjerana, već je i stvar toga kako sam umorna i nemam više snage za noćne izlete, a osim toga želim spavati pored svog muža. Jer je to zdravo za naš odnos. I pritom ne mislim na seksualni aspekt braka, već emocionalni. Kao što moja djeca povjeravaju sve što su kroz dan proživjela kada legnemo zajedno u krevet, tako se i emocionalan odnos muža i mene razvija upravo tada. Jer se dodirnemo, zagrlimo, razgovaramo bez ikakvih ometanja digitalnog svijeta. Samo nas dvoje. I to želim.
Neovisno o tome, svjesna sam kako će još neko vrijeme potrajati noćni izleti, kako će biti relapsa, tim više jer smo tek krenuli u avanturu odvajanja u spavaću sobu s dva krevetića za dva mala dječaka. I dok se ne izrealizira savršena sobica, ova moja dvojica sisavaca neće izaći iz mog kreveta. A do tog dana, mi ih pripremamo, nadajući se kako će faza prilagodbe proći relativno bezbolno za sve.
Dakle, krenuli smo s pripremama. Za početak – pričice. Pričicama o dječacima koji su narasli snažni i veliki i kojima su mama i tata uredili pravu sobu. Hej, pa to je sobica samo za njih, njihove omiljene pričice i igračke. I Superman i Batman i Hulk i Iron Man i Izbavitelji, svi oni su kao djeca spavali u svojim krevetićima. I super zvuče te pričice dok ih slušaš u krevetu s mamom i tatom. Ali treba doći do toga da prespavaju noć sami.
Nakon što smo uspješno pokrenuli temu sobice za djecu, odveli smo ih da sami odaberu krevetiće. Bila je to super zabavna igra, skakanje i isprobavanje, zamišljanje kako će to zapravo izgledati kroz koji tjedan. Uživali smo muž i ja, uživali su i njih dvojica. Odabrali smo. Zapravo, stariji je odabrao i za sebe i za mlađeg. I sada čekamo. A moja dva dječaka odbrojavaju. Kako oni odbrojavaju i kako se smanjuje broj dana do dolaska njihovih krevetića, stariji započinje s dodatnim pitanjima – „a što ako se prepadnem po noći?“ „a što ako bude opet potres?“ „a moramo li baš čitavu, dugu noć biti u svojim krevetićima?“ „a možemo li nekada doći k vama u krevet?“
Izbezumljenog pogleda, shvatila sam kako kreće ona najosjetljivija faza – faza odvajanja. Sada ne smijem izgubiti živce, već im polako objasniti i naći rješenje koje će biti kompromisno. Zaključili smo – mama i tata će uvijek utješiti ako se prepadnu, ali dječaci i dalje ostaju spavati u svojoj sobi. Izabrat ćemo plišance koji će spavati s njima kako bi ih mogli grliti i osjećati se sigurno. Radnim danima se spava u svojim krevetićima, a vikendom jedan dan smiju s mamom i tatom.
Super ovo sve zvuči u teoriji. Javit ću vam kako fukcionira u praksi.
I ona Sonja s početka ovog tekst nije imala pojma kako svaka odluka, čak i ona najbanalnija, podrazumijeva čitavu životnu filozofiju kada su vlastita djeca u pitanju. Jer želiš im sve omogućiti, ali da pritom ne izgubiš kompletno sebe.
