Socijalna anksioznost se u današnje vrijeme javlja sve češće, osobito kod populacije djece i mladih između 10 i 19 godina. Što je socijalna anksioznost, koji su njeni uzroci i kako se liječi, saznat ćete u ovom članku.
Što je socijalna fobija ili socijalna anksioznost?
Socijalna anksioznost ili fobija definira se kao intenzivan, ekstremni strah u određenim društvenim situacijama koji se može manifestirati na različite načine kod različitih osoba.
Socijalizacija i društvena komunikacija su oblici ponašanja koji se spontano dešavaju već od najranijeg djetinjstva. Ako one iz nekog razloga izostanu ili odnosi budu poremećeni, to se naravno, može odraziti na daljnji život djeteta.
Socijalna fobija ili socijalna anksioznost javljaju se već u ranom djetinjstvu, no do svog punog izražaja dolaze školskoj dobi, posebno u adolescentnom periodu. Socijalna anksioznost se manifestira kroz različite oblike poremećaja ponašanja i mogućeg školskog neuspjeha. Osobito je to izraženo zbog društvenog trenda koji nalaže da svi moraju biti izvrsni i uspješni, a dostizanje tog cilja za neku djecu samo po sebi predstavlja stres.
Nadalje, u ranom odgoju djece dominantan je pozitivan i pohvalan odnos prema svemu što dijete uspješno odradi, što je svakako dobro i poticajno. No, kada se dijete suoči sa situacijama koje ne može izvršiti ili koje ne izvršava sa takvim učinkom koji se od njega očekuje, može se dogoditi da ga takve situacije frustriraju – ne može se nositi s njima.
Koliko često se javlja socijalna anksioznost?
Danas je sve više osoba koje su suočene sa socijalnom anksioznošću ili socijalnom fobijom. Naročito se to prisutno u sve ranijoj dječjoj, školskoj, adolescentnoj dobi. Smatra se da se javlja u 7 – 13 (16) % populacije. Svako peto dijete u Hrvatskoj ima simptome anksioznosti i depresije, a svaki treći adolescent ima anksiozne smetnje.
Procjenjuje se da oko 50 tisuća mladih u dobi od 10 do 19 godina živi s nekim mentalnim poremećajem, a osim socijalne anksioznosti, tu su ADHD, različiti oblici depresija i drugi… U Europi je samoubojstvo drugi uzrok smrti među mladima. Problema je sve više, a stručnjaka koji bi im pomogli premalo.
Vrste socijalne anksioznosti
Postoje dvije vrste socijalne anksioznosti:
- generalizirana socijalna anksioznost
- specifična socijalna anksioznost.
Generalizirana socijalna anksioznost
Generalizirana socijalna anksioznost je strah od širokog spektra socijalnih situacija. Dakle, dijete doživljava strah i nelagodu u mnogim ili svim novim socijalnim situacijama.
Specifična socijalna anksioznost
Specifična socijalna anksioznost karakterizira se strahom u točno određenoj situaciji ili više njih. Tipične situacije u kojim se javlja socijalna anksioznost su:
- strah od javnog nastupa (dječje, školske priredbe)
- strah od usmenog odgovaranja (dijete se blokira i ne može odgovarati na pitanje iako je kod kuće naučilo gradivo)
- nelagoda kada je dijete u centru pažnje
- nelagoda pri razgovoru s nepoznatim osobama, autoritetima
- pri upoznavanju novih osoba ili
- kad treba ići na sastanak sa djevojkom ili dečkom.
Što može uzrokovati socijalnu anksioznost kod djece?
Na razvoj socijalne anksioznosti mogu utjecati sljedeći faktori:
- biološki
- nasljedni
- vanjski
- psihološki.
Biološki faktori
Amigdala, bademasta struktura u mozgu, prema novim je istraživanjima odgovorna za pojavu socijalne anksioznosti, jer je odgovorna i za sjećanja povezana sa strahom i uključena u otkrivanje opasnosti. Kada slijedi opasnost, amigdala šalje impulse prednjem dijelu kore velikog mozga koja je odgovorna za složene emocije. Signali se tada šalju natrag amigdali da obrati pozornost I da priguši signale.
U djece sa socijalnom anksioznošću taj proces izostaje ili je promijenjen, tako da oni doživljavaju osjećaj tjeskobe u pogrešno vrijeme ili puno intenzivnije (prema prof. Oliver Robinson). Neka istraživanja su pokazala da je moguće da neka djeca koja imaju simptome socijalne aktivnost imaju neuravnotežene razine serotonina (hormona sreće).
Nasljedni faktori
Socijalna anksioznost može u nekim obiteljima biti nasljedna. Naime, dobro je ispitati obiteljsku anamnezu, ima li u obitelji nekih psiholoških (npr. socijalne anksioznosti, ADHD-a ili nekih drugih mentalnih poremećaja), psihijatrijskih ili neuroloških bolesti i stanja. Ako netko u obitelji pokazuje simptome socijalne anksioznosti, moguće je da i dijete također pokaže simptome anksioznosti.
Vanjski faktori
Sve veću učestalost socijalne anksioznosti može se povezati sa novim načinom života, posebno online komunikacijama, koje već u najranijoj životnoj dobi djecu predodređuju na drugačiji oblik socijalizacije nego što je to bilo nekada.
Također, vanjski čimbenici kao što su pandemija COVID-19, potresi, ratovi, nesigurnost i slično mogu dodatno doprinijeti socijalnoj anksioznosti kod nekih osoba.
Psihološki faktori
Veći dio anksioznih stanja nastaje zbog mnogih specifičnih čimbenika kao što je neka trauma ili frustracija iz razdoblja djetinjstva, poremećaj u obiteljskoj ravnoteži (npr. razvod, gubitak bliskog člana obitelji, zanemarivanje, prezahtjevni roditelji…) u ranoj dječjoj dobi ili neki stres koji je mogao biti uzrok daljnjem psihičkom razvoju djeteta, te neprepoznavanje i nerazumijevanje okoline.
Simptomi socijalnog anksioznog poremećaja
Osnovni simptomi su promijenjeno ponašanje djeteta u smislu straha od obavljanja određenih aktivnosti, npr. usmenog odgovaranja u razredu, strah od vršnjaka i njihove kritike, strah od javnih nastupa (školske priredbe…). Dijete se povlači sve više u sebe. Ponekad to nije odmah vidljivo, osobito u današnje vrijeme kada su roditelji stalno u brzini, nedostatku vremena i stresu te ne mogu dovoljno vremena i pažnje posvetiti svojoj djeci. Dakle, prvi simptomi obično ostaju nezapaženi.
Kada se mogu pojaviti simptomi socijalne anksioznosti?
- Kod ponovljenog neugodnog događaja (npr. usmeno odgovaranje u školi, gdje dijete već ima neugodno iskustvo da neće dobro odgovoriti, da će mu zamjeriti, da će se osramotiti, da će biti kritizirani, da će dobiti slabiju ocjenu, da će ga vršnjaci ismijati…)
- kod straha od novog događaja koje dijete još nije iskusilo, a koji bi mogao biti neugodan i stresan, s kojim se neće moći nositi.
Podjela simptoma socijalnog anksioznog poremećaja:
- tjelesni simptomi socijalne anksioznosti
- emocionalni simptomi socijalne anksioznosti
- promjene ponašanja kod socijalne anksioznosti
- simptomi u ponašanju kod socijalne anksioznosti u mlađe djece.
Tjelesni simptomi socijalne anksioznosti
Tjelesni simptomi kod pojedine djece su različiti, ovisno o djetetu, ovisno o situaciji, a mogu se uvijek na isti način ispoljiti u situacijama koje oni smatraju neugodnima ili kad ih je strah. Tjelesni simptomi su vidljivi pa djeca sa socijalnom anksioznošću mogu biti još više u stresu zbog straha da će to druga djeca primijetiti (crvenilo lica, mucanje ili…) i rugati im se.
Najčešći tjelesni simptomi su:
- crvenilo u licu
- znojenje, pojačano znojenje dlanova
- drhtavica
- vrtoglavica
- glavobolja
- ubrzano disanje
- ubrzani rad srca
- suhoća sluznica
- gastrointestinalni problemi
- nesanica
- osjećaj slabosti i umora
- trnci u rukama i nogama
- mucanje i zastoj u govoru.
Emocionalni simptomi socijalne anksioznosti
Emocionalni simptomi nisu vidljivi kao tjelesni, ali predstavljaju još ozbiljniji simptom, jer prolaze neprimjećeno, pa se djeci predbacuje školski neuspjeh koji je samo posljedica socijalne anksioznosti:
- povlačenje u sebe
- osjećaj usamljenosti
- iracionalni strah od negativne procjene i društvenih okupljanja
- pretjerana tjeskoba u svakodnevnim situacijama
- poteškoće s kontrolom brige
- izbjegavanje stvari koje izazivaju tjeskobu
- ekstremni strah od mogućeg sramoćenja ili poniženja
- nervoza, nemir, napetost
- napadi panike
- slabljenje samopouzdanja
- ponekad suprotno, pretjerana samosvijest
- tužne i crne misli.
Simptomi vezani uz ponašanje
- odgađanje susreta s drugima, osobito s novim osobama
- nemogućnost stvaranja novih prijateljstava
- izbjegavanje društvenih situacija i izlazaka u javnost
- skrivanje od drugih ljudi, strah od neugodnosti
- ograničenje društvenih aktivnosti
- zatvaranje u sebe, osamljenost
- narušena kvaliteta života.
Posljedice:
- poteškoće učenja
- nemogućnost usmenog odgovaranja
- školski neuspjeh
- narušena kvaliteta života.
Simptomi kod mlađe djece
Kod manje djece najčešći su sljedeći simptomi socijalne anksioznosti:
- dijete se u određenoj situaciji rasplače
- tantrumi
- dijete se u određenoj situaciji „ukoči“, „zamrzne“.
Mlađe dijete će često reagirati na situacije koje mu stvaraju anksioznost izrazitim plačem koji može biti neutješan. Tantrumi i neprilagođene reakcije na neke situacije koje ne odgovaraju djetetu su česta pojava kod socijalne anksioznosti. Poseban problem je kad se dijete „ukoči“, tj. „zamrzne“ u nekim situacijama koje ga plaše.
Činjenica je da mnoga stanja ostaju neprepoznata, ali se indirektno može zaključiti da dijete ima određenih problema. Kod sumnje na socijalnu anksioznost, kao i kod manifestnih poremećaja treba odmah potražiti psihološku ili medicinsku pomoć.
S obzirom na to da živimo u okruženju u kojem se još mentalno zdravlje i problemi iz područja psihologije i psihijatrije smatraju tabu temama, kod nas se sigurno bilježi puno manji postotak djece nego što je to u stvarnosti.
Kako se dijagnosticira poremećaj socijalne anksioznosti?
Kada se primijete simptomi socijalne anksioznosti ili fobije, treba što prije intervenirati kako se poremećaj ne bi produbljivao i smetao dijete u daljnjem psihičkom razvoju. Dijagnoza se može postaviti od strane psihologa ili psihijatra koji razgovorom i odgovarajućim ciljanim upitnicima postavljaju dijagnozu i ev. stupanj poremećaja.
Liječenje socijalne anksioznosti
Načini liječenja poremećaja socijalne anksioznosti:
- kognitivno-bihevioralna terapija
- psihoterapija
- terapija izlaganjem
- grupna terapija
- liječenje lijekovima
- promjena životnih navika i obrazaca ponašanja
- zdrava prehrana, izbjegavati kofein i alkohol
- tjelesna aktivnost
- kvalitetan i dovoljan san
- izbjegavanje „izbjegavanja“
- vježbe opuštanja.
Liječenje poremećaja socijalne anksioznosti je jako kompleksno. Najčešće se kombinira nekoliko oblika liječenja.
Kognitivno-bihevioralna terapija
Kognitivno-bihevioralna terapija prva je u nizu metoda liječenja anksioznosti. Radi se o primjeni različitih tehnika, s ciljem postepene promjene ponašanja, tj. odnosa prema određenim situacijama.
Kognitivno bihevioralna terapija u prvom redu pokušava postići da pojedinac sa socijalnom anksioznošću shvati, procijeni i promijeni stavove koji uzrokuju njegovu anksioznost. Također se uči kako da pristupi tim situacijama te tako pripremljeni stječe više samopouzdanja. To se postiže igranjem uloga, vježbama disanja i opuštanja, socijalnim komunikacijskim vještinama i socijalnom interakcijom. Često se kombinira s lijekovima, makar se pokazalo da je puno učinkovitija od medikamentozne terapije.
Psihoterapija
Psihoterapija se primjenjuje u seansama u kojima se razgovorom i pozitivnim smjernicama utječe na prevladavanje poremećaja i snaženje osobnosti.
Psihoterapija je niz razgovora (seansi) sa stručnjakom (psihoterapeutom) u kojega osoba sa socijalnom anksioznošću mora imati potpuno povjerenje. Psihoterapeut pomaže razumijevanju misli, osjećaja i ponašanja osobe sa socijalnom anksioznošću i osoba iz njegove okoline. Time se postiže osvještavanju problema te njihovom prevladavanju. Pritom koristi različite psihoterapijske metode
Terapija izlaganjem
Pri stresnim situacijama, mozak osobe refleksno reagira i pokreće aktivnosti za „bijeg“ iz opasne situacije. U terapiji se izlaganjem želi postići obrnuti obrazac, postepenim izlaganjem. Dakle, terapija izlaganjem se primjenjuje tako da se osoba izloži situaciji koja joj čini nelagodu i stres, u kontroliranim uvjetima, te se pokuša osvijestiti problem, osnažiti i prevladati anksioznost.
Grupna terapija
Grupna terapija se pokazala korisna u mnogim stanjima mentalnih poremećaja, pa tako i kod socijalne anksioznosti. Osoba sa socijalnom anksioznošću se suočava s drugim osobama koje također imaju isti problem te kroz njihova iskustva dobiva nove perspektive i gledišta. Na taj način lakše mogu savladati svoje strahove.
Liječenje lijekovima
Ako ostale terapije ne pomognu ili ako je potrebna dodatna terapija, mogu se propisati i lijekovi, i to antidepresivi (SSRI i MAO) i anksiolitici te prirodni dodaci prehrani koji djeluju na strah, isključivo po preporuci psihijatra.
Promjena životnih navika
Zdrave životne navike su jako važne u prevenciji i liječenju svih bolesti i poremećaje. Važno je, ali i ne baš uvijek jednostavno, promijeniti životne navike, uspostaviti novi, bolji, ritam svakodnevnih obaveza i slobodnog vremena, sa zdravom, dobro izbalansiranom prehranom.
Nove, zdrave životne navike trebaju biti individualno prilagođene, tj. baš kako odgovara određenom djetetu, odnosno adolescentu, kako bi se uskladile obveze pojedinca i osiguralo dovoljno slobodnog vremena za aktivnosti koje voli.
S obzirom na to da se socijalna anksioznost javlja i kod adolescenata, ne smijemo zaboraviti važnost izbjegavanja pušenja, alkohola i opijata, jer je poznato da je adolescentna dob sklona rizičnom ponašanju i eksperimentiranju, a poznato je da te tvari produbljuju socijalnu anksioznost.
Zdrava prehrana
Zdrava prehrana je od posebne važnosti kod djece koja su u rastu i razvoju. Kod bilo koje bolesti, pa tako i kod socijalne anksioznosti treba paziti i na prehranu. Prehrana mora biti zdrava, od svježih namirnica, dobro izbalansirana, koja ne opterećuje organizam nutrijentima koji mogu pogoršati osnovno stanje. Također je važno da dijete ima svakodnevno dovoljan broj obroka, kvalitetan i kalorijski vrijednosti prema dobi, dobro raspoređene tijekom dana. Posebno je važno da se ne konzumira kofein i alkohol (važno za adolescente) koji produbljuju socijalnu anksioznost. Ponekad treba dodati vitamine i određene dodatke prehrani po preporuci specijaliste i ili nutricioniste.
Tjelesna aktivnost
Većina djece danas nažalost preferira ostanak kod kuće i „googlanje“ po mobitelima ili igranje igrica na PC-ju, te uz TV ekrane, što nikako nije dobro za razvoj zdravog djeteta, a pogotovo za dijete s poremećajem socijalne anksioznosti. Štoviše, treba poticati boravak na svježem zraku i uključivanje u sportske aktivnosti prema afinitetu djeteta jer one iteekako mogu osnažiti osobu i smanjiti anksioznost.
Dovoljno sna i kvalitetan san
Spavanje je važno u dječjoj dobi jer dijete raste i razvija se dok spava, pa količina i kvaliteta sna definitivno imaju veliki utjecaj na opće zdravlje djeteta. Kvalitetan san je jako važan kako bi se organizam odmorio i skupio snage za nove aktivnosti i izazove koje nosi socijalna anksioznost.
Djeca sa socijalnom anksioznošću često pate od nesanice, pa im je važno osigurati kvalitetan i dug san tijekom noći a i odmaranje tijekom dana nakon psihičkih i fizičkih napora. Konzumacija supstance kao što su kofein, alkohol i opijati kod adolescenata uvelike narušavaju san. Takvo se dijete-adolescent budi neispavan, nervozan, a strahovi se produbljuju.
Izbjegavanje „izbjegavanja“
Kako bi prevladali određene strahove, dobro je primijeniti tehniku izbjegavanje „izbjegavanja“.
Time se nastoji prevladati strah od situacija koje plaše dijete te iz pokušati ne izbjegavati ako je to moguće. Naime, poznato je da osobe s anksioznošću uporno izbjegavaju situacije koje ih plaše, ovom metodom malo po malo oni se osnažuju da prevladaju strah u tim situacijama.
Vježbe opuštanja
Potrebno je osigurati i nešto vremena za opuštanje. Za opuštanje su korisne:
- vježbe disanja
- opušteni položaj tijela (udoban položaj, opušteni mišići)
- opuštajuća glazba
- opuštajući okoliš
- boravak u prirodi
- fizička aktivnosti
- bavljenje aktivnostima koje dijete voli.
Kako se osjeća i ponaša osoba s poremećajem socijalne fobije?
Osoba koja ima poremećaj socijalne anksioznosti može imati različite tjelesne simptome kojih se stidi te se povlači u sebe kako se to ne bi primijetilo. Uglavnom su usamljeni, izbjegavaju društvo i nove situacije, imaju crne i tužne misli, nesretni su te im je znatno narušena kvaliteta života.
Koja je razlika između socijalne fobije, sramežljivosti i introverzije?
Osoba, tj. dijete s poremećajem socijalne anksioznosti ili socijalne fobije ponekad ne mora biti svjesna tog poremećaja. S vremenom, dijete može osvijestiti situacije u kojima se osjeća anksiozno te ih početi izbjegavati. Dijete se osjeća nesigurno, neuspješno i zbog toga tužno i nesretno. S obzirom na prateće tjelesne i emotivne probleme te narušenu kvalitetu života, socijalnu anksioznost svrstavamo u teže poremećaje.
Sramežljivost je blaži oblik nelagode u određenim društvenim situacijama. Poneka djeca su sramežljiva prema novim osobama ili okolini, ali vremenom se oslobode i ponašaju bez stresa. Sramežljivost je tipična za malu djecu, ali se s dobi smanjuje i potpuno nestaje.
Introvertirane osobe su osobe koje su povučene u sebe. Takve osobe najčešće svjesno izbjegavaju druge i društvo jer im tako odgovara. To je također odraz temperamenta i ne mora biti u vezi s anksioznošću, ali može biti jedan od njenih simptoma.
Kako roditelji mogu biti bolja podrška djetetu sa socijalnom anksioznošću?
Osvijestite da dijete ima socijalnu anksioznost
Kao prvo, roditelji moraju osvijestiti da mu dijete ima socijalnu anksioznost. Mogi rodtelji to ili ne vide ili ne mogu prihvatiti, jer je u današnjem društvu psihički problem još uvijek tabu tema.
Educirajte se kako se nositi sa socijalnom anksioznošću djeteta
Roditelji bi se trebali educirati kako se nositi sa socijalnom anksioznosti svoga djeteta (pročitati stručnu literaturu, obratiti se stručnjaku). S obzirom na osjetljivost djeteta, potreban je adekvatan pristup te je dobro da roditelji pročitaju nešto o socijalnoj anksioznosti I metodama liječenja kako ne bi pogriješili u pristupu.
Budite potpora svom djetetu
Roditelj u svakom pogledu mora biti potpora svom djetetu. Dakle, bez obzira na to koliko im je to teško prihvatiti, roditelji trebaju stajati uvijek uz svoje dijete I nastojati mu pomoći da prebrodi problem.
Razgovarajte sa svojim djetetom
Razgovor s djetetom je ključan čimbenik u uočavanju, suočavanju i pokušaju da se problem riješi. Kroz razgovor se mnogi problemi mogu pojasniti. Razgovor treba biti na razini dobi djeteta, dakle s njim ne treba razgovarati niti kao s malom bebom niti s odraslom osobom, nego ovisno o dobi.
Objektivizirajte što muči dijete
Pokušati zajedno definirati problem, tj. objektivizirati što zapravo muči dijete. Pokušati zajedno naći način da se problem prebrodi.
Organizirajte zajedničke sadržaje
Organizirati što više zajedničkih sadržaja s djetetom, razne aktivnosti u prirodi, sportske aktivnosti, kulturne aktivnosti… Kada je god to moguće, vrijeme zajedno provoditi u prirodi.
Budite strpljivi
Strpljenje je jako važno jer se “preko noći” ne mogu riješiti tako kompleksi problemi kao što je socijalna anksioznost.
Potražite stručnu pomoć
Ako se roditelji ne mogu sami nositi sa socijalnom anksioznošću svog djeteta, valja potražiti stručnu pomoć pedijatra, psihologa, psihijatra.
Socijalna anksioznost je sve više prisutna u današnjem društvu i javlja se u sve mlađoj dobi. Različiti su uzroci javljanja socijalne anksioznosti, ali se u velikom broju slučajeva radi i o prevelikom korištenju “gadgeta” koji dijete sve više odvajaju od društva, ali i od realnosti. Također se preferiraju određeni “modeli” ponašanja i izgleda koji mogu frustrirati dijete u razvoju kada je najvulnerabilnije.
Socijalna anksioznost se manifestira tjelesnim, emotivnim i različitim vidljivim promjenama ponašanja. Kada se postavi dijagnoza, potrebno je liječenje kognitivno-bihevioralnom terapijom, psihoterapijom, grupnom terapijom te lijekovima po preporuci psihijatra, a podrška roditelja je od iznimne važnosti.
