Sjećam se, dok sam bila trudna kako sam nestrpljivo očekivala onaj trenutak kad ću napokon upoznati to malo biće koje je devet mjeseci raslo u meni. Iako mi je trudnoća prošla bez ikakvih problema, jedva sam čekala biti pokretna kao i prije. Naotečene noge i temperature iznad 30°C dodatno su to otežavale. Onog trena kad mi je pukao vodenjak, uhvatila me panika jer se uopće nisam osjećala spremnom, iako sam mislila suprotno. Zar nije mogao pričekati još barem tjedan dana!?
Porod je prošao, došli smo doma i počeli smo se uhodavati, poprilično teško, ali uspjeli smo. Mislim da je i tu negdje počelo ono jedvačekanje sljedeće faze, fenomen tako poznat svim nama majkama. Jedva sam čekala da bude malo više budan, da malo više razumije stvari oko sebe, da prvi put kaže mama. Najviše od svega da prođu te „muke po dojenju“, postporođajna depresija i da napokon počnemo uživati. Kad je to napokon došlo bila sam presretna, no onda sam opet jedva čekala da počne sjediti, da počne puzati…
Tu negdje počela je i faza „neodvajanja od mame“, česta noćna buđenja, prvi zubići, skokovi u razvoju koji su podrazumijevali i neprestano dojenje na zahtjev. Jako se dobro sjećam koliko mi je to bilo teško i naporno. Na neki način žalila sam za onom prethodnom fazom i ova mi se činila još teža. No i tada sam jedva čekala onu sljedeću fazu. Da počne hodati, da počne spavati (djeca od godinu dana valjda prespavaju noć!?), da počne jesti, da ga počnu zanimati igračke i knjigice, da počne malo više pričati, da ga upišem u vrtić, vratim se na posao i malo se više posvetim sebi.
Došla je ta sljedeća faza. Nije počeo spavati. No htio je hodati. Ja sretna, presretna. Pogrbljena, iznad njega i zabrinuta. Što ako padne? Pa se ozljedi? Jedva sam čekala da počne samostalno hodati. Dočekala sam i to. Od tada ga nisam mogla zaustaviti. Nema više ispijanja kave u kafiću dok on mirno sjedi u kolicima. Kolica su mu postala najveći neprijatelj. Nema više spavanje u njima ni kad je najumorniji. Ne želi mi dati ruku. Ja hoću lijevo, on hoće desno. Trčim za njim. Čim se probudi hoće van, a izvadit ga iz parkića je nemoguća misija. Uz sve to nastupile su i „terrible two’s“. Vrištanje ako mu ne daš ono što on želi i tantrumi u redu na blagajni. Kao i uvijek, jedva sam čekala sljedeću fazu, govorili su da postaje lakše.
Moja beba danas je veliki dečko od četiri godine. Je li postalo lakše? U nekim stvarima je, no došli su i drugi sasvim novi izazovi. Prestala sam očekivati i nadati se onim sljedećim fazama. Uhvatim se kako žalim za svim onim fazama kroz koje smo prošli i da mogu vratila bih vrijeme unatrag. Tada se ne sjećam koliko mi je bilo teško u tom trenutku, sjetim se samo onog lijepog i onog što se više neće ponoviti. Htjela bih se još jednom vratiti u onu prvu fazu kad se tek rodio i još jednom osjetiti onaj miris tek rođene bebe . I proći s njim sve opet ispočetka jer se bojim da se jednog dana uopće više neću sjećati kako je bilo dok je bio mali. Imat ću samo slike koje će me prisjećati na to najljepše razdoblje u životu svake majke.
Godišnja doba se vraćaju, ali vrijeme, nažalost, ne možemo vratiti unatrag. Svako razdoblje majčinstva sa sobom nosi lijepe i teške trenutke, dobre i loše dane. Možda se osjećaš kao da razdoblje u kojem se trenutno nalaziš neće nikada proći, ali hoće. Pokušajmo se fokusirati i uživati u svakoj fazi kroz koju prolazimo, koliko god ona bila teška. Fokusirajmo se na onaj lijepi i pozitivni dio koju svaka faza nosi sa sobom umjesto da očekujemo onu sljedeću za koju se nadamo da će biti lakša i bolja. Jer na kraju svega, u životu se sjećamo samo trenutaka kad smo bili najsretniji.
