Danas sam se vratila 5 godina unatrag. Vratila sam se i prisjećala svega onog što sam mislila da znam o tome kako bi majčinstvo trebalo izgledati. I znate što ću vam reći? Nisam imala pojma. Ne može vas na majčinstvo nitko pripremiti. Možete slušati tisuću i jedan savjet, ali tada kao da imate selektivan sluh. I dobro je da ga imate. Jer, ne trebate znati baš sve. Niti ne možete znati baš sve.
Naporan rad, ali i najveća sreća
Nekada se uhvatim kako pričam o majčinstvu toliko realno da nekoga tko još nema djecu mogu uplašiti do te mjere da nikada više ne požele niti pomisliti na svoje potomke. Ali, nije tako, zaista nije. Majčinstvo je izrazito naporno, nekada se uistinu osjećam kao da robujem iz dana u dan za svoju djecu, ali da mi netko ponudi vratiti se natrag — ne bih nikada.
Jer, iako ne mislim da se moja uloga žene ispunila kada sam postala majka, ono što uistinu je točno jest da je moj život dobio puniji smisao od kada sam postala mama. I to ne možeš osjetiti niti pojmiti sve do tog trenutka kada dobiješ u ruke svoju bebu. Mirišljavu, debeljuškastu osobu koja u potpunosti ovisi o tebi. I od tog trenutka ta beba je tvoje sve. I tvoj život, tvoj trud, posao, rad… Ma za sve to dobiješ snage još i više zbog tog djeteta. Zbog njega. A i zbog sebe.
Majčinstvo te promijeni kao osobu. Mene je promijenilo. Postala sam zrelija, iako sam u sebi još uvijek razigrana djevojka koja ne pušta onu vrckavost iz svojih bezbrižnih dana. Postala sam zrelija, ali ono najvažnije — majčinstvo mi je dalo samopouzdanje. Snagu i samopouzdanje.
Promjena, iznutra i izvana
Ono što bih voljela promijeniti kod sebe od kada sam postala mama je da više cijenim i volim svoje tijelo te da ne budem toliko kritična prema njemu. Jer, moje tijelo je prošlo ogromne promjene. U mom tijelu, tamo, pod mojim srcem, rasla su moja dva dječaka. Rasla, osluškivala moja šaputanja, moj smijeh, poneku suzu, spavala pod mojim srcem i umirivala se pod tihim otkucajima. Tih 9 mjeseci, u meni su kucala dva srca. Moji organi su se razmaknuli. Moje tijelo se promijenilo. Hranilo dva mala čovjeka.
Onda je došao trenutak kada su bili dovoljno jaki i spremni na dolazak na svijet. I tada je moje tijelo prošlo kroz rezanja, bol, krvarenja i rane. I sve to sam s osmijehom odradila. I dok sam se polako oporavljala, dok je moje tijelo zacjeljivalo, opet je imalo važnu ulogu — stvaralo je hranu za moje dvije bebe. Zar to nije vrijedno divljenja? Zar nije vrijedno aplauza i voljenja? Učim se voljeti svaku striju, svaki ožiljak, svaku promjenu, iako mi nije draga. Ali moram je zavoljeti jer mi je upravo ta promjena i to tijelo donijelo u život dva života. Koja su me oblikovala i promijenila zauvijek.
Kako će majčinstvo izgledati? Ma, to je posebna avantura… Kakva će biti tvoja beba, kakva ćeš ti biti mama. To se uči iz dana u dan. Nema preskakanja i nema ubrzavanja. I, najvažnije — nije svaki dan isti. Bit će dana kada ćeš biti supermama, ali bit će i onih dana kada ćeš osjećati grižnju savjesti jer ti ništa ne ide od ruke, pa tako niti majčinstvo. I to je skroz ok. Ne budi prestroga prema sebi.
