Nikad nisam mislila da će mjesto s toboganima, pijeskom, često zaboravljenim bočicama vode, izgubljenim dudama i igračkama, postati moja škola života. A ipak, upravo u parkiću, među dječjom bukom, učila sam o stvarima koje nijedna knjiga o roditeljstvu ne može prenijeti – sve zahvaljujući mamama koje sam tamo susretala.
Na početku sam bila ona tiha mama sa strane. Gledala sam svoje dijete kako se igra, istovremeno promatrajući druge majke: neke su sjedile s kavom i pričale kao stare prijateljice, druge su bile u stalnom pokretu, nadgledajući svaki korak svoje djece. U početku sam se osjećala kao uljez. Ali malo pomalo počele smo pričati.
1. Ne postoji “jedan ispravan način” odgoja
Jedna mama dopuštala je djetetu da se penje na visoka mjesta samostalno, uz napomenu: “Ako padne, naučit će.” Druga bi svaki put potrčala kad bi njezin sin samo podigao glas. Na prvu, osuđivala sam. A onda sam naučila da svako dijete ima svoj ritam, a svaka mama svoje granice i strahove. I sve je to u redu.
2. Nismo same, čak i kad se tako osjećamo
Bilo je dana kad sam mislila da samo meni dijete ne spava, da samo moje ima tantrume jer nije dobilo “onu” žutu lopaticu. A onda bi mi netko u parkiću rekao: “i moje je imalo to jutros.” Taj osjećaj pripadnosti i razumijevanja je neprocjenjiv.
3. Ranije osuđivanje zamjenjuje empatija
Prije nego sam postala mama, često bih imala mišljenje o “mamicama koje tipkaju po mobitelu dok dijete viče.” Danas znam – možda odgovara na poruku doktoru, možda samo hvata dah nakon neprospavane noći. U parkiću sam naučila manje suditi, a više pitati: “Hej, sve ok, kako si?”
4. Dijeljenje čini život lakšim
Od pelena do savjeta o dohrani, mame iz parkića dijele sve. Nekad doslovno, kad netko zaboravi rezervnu jaknu, a nekad kroz iskustvo. Naučila sam da nema srama u traženju pomoći – i koliko je lijepo moći pomoći zauzvrat.
5. Prijateljstva nastaju tamo gdje ih ne tražiš
Neke od žena koje sam upoznala među ljuljačkama danas su moje bliske prijateljice. Veže nas više od roditeljstva – tu su razgovori o karijeri, vezama, osobnim snovima. I sve je počelo s pitanjem: “koliko je tvoj star?”
Danas kad idem u parkić, ne idem samo zbog svog djeteta. Idem i zbog sebe – jer znam da me tamo čekaju žene koje razumiju, koje slušaju i koje su, poput mene, u stalnom učenju kako biti dobra mama, ali i žena, prijateljica, osoba.
