Sasvim novi život
Sjećam se onog perioda prije nego što smo postali mama i tata. Sjećam se onog perioda kada smo imali svo vrijeme ovoga svijeta. Toga se sjećam savršeno, ali ne sjećam se na što smo trošili tu slobodu. Mislim na slobodu „izlazim iz stana, jer mi se izlazi“. Mislim na slobodu — spremam se za izlazak u 4,5 minute i ne treba mi strateški plan izlaska do trgovine.
Znam, ovo zvuči kao da nam je život završio od kada smo roditelji. Nije, počeo je jedan sasvim novi život, dijametralno suprotan onom prvom. Ispunjeniji i dinamičniji. Osim ako ste bili adrenalinski tip koji je vikendima planinario, ronio i skakao padobranom. Nama, onim mirnijim tipovima, nakon što smo postali roditelji život je doista postao dinamičniji. I mislim da bi se većina složila s time da ga nikada ne bismo mijenjali za ono prije.
A što navečer?
Koncentrirala bih se na specifičan dio dana — večer. Što kada djeca zaspu? O čemu razgovarate? Kako provodite vrijeme? U onom periodu prije djece večer je bila rezervirana za izlaske, druženja, bezbrižno uživanje u čaši (ili dvije) vina. A kako izgledaju sada, četiri godine i dvoje djece kasnije? 🙂
Naši mališani idu spavati u 20 sati. Bioritam im je takav da, sve i da ostanu dulje budni, ujutro su orni kada i ptičice u proljeće. Već četiri godine suprug i ja nismo koristili budilicu. Ne teba nam. Imamo dvoje djece koja se kao urice bude u 6:30 sati, najdalje 7:00, i kreće tornado.
Nema razbuđivanja. Nema razlike između radnog dana i vikenda. 6 i 30 je. Budan si. Točka. E, upravo zato naša djeca idu spavati u 20 sati. I tada počinje vrijeme za mamu i tatu. A kako ćemo to vrijeme provesti? Toliko toga želimo, a tako je malo vremena i snage.
Hoćemo li prvo večerati ili pospremiti kuhinju? Da ipak prvo upalimo epizodu serije ili da radije malo razgovaramo? Možda da sve preskočimo i malo se mazimo? Ali, gladni smo. Što prije napraviti? U čitavom vrtlogu opcija, prođe gotovo sat vremena, a nismo se maknuli s kauča i dalje smo gladni, seriju još nismo upalili, preumorni smo za maženje.
Pa što smo radili tih sat vremena? Gledali smo filmiće naše djece i njihove fotografije od tog dana. Prepričavali uzbuđeno što se događalo dok je tata bio na poslu ili dok je mama bila na sastanku. Smijemo se i uživamo u fotkama i filmićima malih tornada koje smo jedva dočekali uspavati.
Jesmo li ludi?
Isprva sam mislila da smo jedino mi tako blesavi. Onda, u razgovoru s prijateljima koji imaju klince, shvatimo da svi radimo isto. Jedva dočekamo malo tišine navečer, mira i vremena za sebe. I opet završimo na njima. Našim malim sisavcima. To je ta ispunjenost s početka ovog teksta. Koliko god je fizički, a kada uđu u fournado i slične faze, i psihički naporno, život bez njih je nezamisliv.
A ona sloboda iz života prije? Ma, koga briga za to? Koga briga za to kada te dječje ručice zagrle, kada te mekano poljube u obraz… Nema ljepšeg i ispunjenijeg osjećaja. Koliko god umorni bili…
