Mama. Sama riječ već miriše na njenu kožu. Miris njene kose. Osjećaj njenog toplog dlana. Onaj osjećaj koji vraća u djetinjstvo. Koji me sjeti svakog trenutka s njom. Kada razmišljam o njoj, kada bih je morala opisati jednom rječju, ne bi to bila ljubav, to bi bila snaga. Ona je oduvijek odisala takvom snagom, samo što ja tu snagu nisam razumjela sve do trenutka dok i sama nisam postala mama. Snagu da blagdane dok smo bili djeca, nije mogla provoditi s nama jer je radila. Snagu da za vrijeme rata ode volontirati kao liječnik, dok je o nama brinula baka. Snagu da nas odgaja praktički sama i to u periodu puberteta, dok je tata radio vani. Snagu da od nas dvoje uspije napraviti ljude. Snagu da ostane sabrana na visoku temperaturu. Snagu da nas utješi kada nam je bilo slomljeno srce. Snagu da bude dovoljno stroga, a opet naša prijateljica.
Kada se vraćam u djetinjstvo, ne sjećam se sati i sati igranja s njom, niti onih uspomena koje nam serviraju u filmovima. Sjetim se njene sabranosti. Sjetim se njene hrabrosti. Sjetim se njene odgovornosti. Sjetim se njene brige. Sjetim se kako smo brat i ja navečer jedva dočekali ući u njen krevet i slušati je dok svira gitaru i pjeva nam… Sjetim se kako nas je svaki dan dok god nismo odletjeli u svoje živote, svaki dan nas je čekala njena poruka na stolu u kuhinji. I svaka poruka je završavala s „volim te“. Nije to često govorila, ali znali smo. Ona je svojom brigom, svojim trudom, svojim radom nama svaki dan davala do znanja koliko nas voli.
Gledam je danas… baka petero unučadi… Brižna, vrijedna, nježna kada treba biti… Baka koja vikendom skuha ručak za nas 12ero i pritom ne pokaže da je umorna. Baka koja s osmijehom brine o svima nama, a sve joj je teže i sve je umornija. Ona je svojom brigom oduvijek svima pokazivala koliko voli. Koliko smo joj važni.
Danas, kada sam mama dvoje djece i to tek na početku svih avantura koje nas čekaju, danas je razumijem. Razumijem ljutnju kada bih kasnila iz izlaska, jer to nije bila ljutnja – to je bila briga. Razumijem ljutnju kada mi se nije dalo učiti, jer to nije bila ljutnja. To je bila briga za moju budućnost. Sada je razumijem. Sada te razumijem mama. Sada razumijem da od trenutka kada si vidjela plusić na testu, počela je ta beskrajna ljubav i briga. Briga za tvoje dijete. Tek sada razumijem da ću uvijek biti tvoje dijete, jer je moje srce kucalo pod tvojim. Sada, kada ima moja dva srca, koja gledam kako rastu, moja dva srca koja su kucala pod mojim srcem. Sada te razumijem… I kada razmišljam kakva mama želim biti – pomislim na tebe. Jer napravila si dobar posao. Kada pogledam svog brata, kada pogledam sebe – možeš biti mirna. Jer sada, u tišini svojeg doma, možeš čuti smijeh svojih unuka. Možeš čuti smijeh svoje djece. Sretan ti Majčin dan.
