Majčinski strah i grižnja savjesti
Nisam stručna osoba, ne znam kako naučiti dijete da sve jede, jer da znam, sigurno ne bih danas pisala ovaj tekst. Vjerujem da sam kao novopečena mama u nečemu pogriješila iz straha i iz majčinskog instinkta i radila samo ono što stručnjaci izričito ne odobravaju. Kad mi dijete ne bi dotaknulo ručak, kuhala sam nešto drugo. Je li upravo to doprinijelo njegovoj izbirljivosti — nikada neću znati. Mame koje koriste metodu „beba vođa dohrane“ navodno imaju djecu koja jedu sve. Ja sam se pouzdala u djetetovog pedijatra i odlučila se za tradicionalnu metodu – kašice. Je li i to doprinijelo tome da moje dijete danas ne želi probati grašak – ne znam.
Znam samo da mi je negdje nakon druge godine, kad je počeo biti izbirljiv, svaki njegov obrok bio izvor stresa. Što skuhati, kako sakriti komadiće ili povrće koje ne voli… Pa onda grižnja savjesti i sumnja u svoje majčinske sposobnosti.
Mali Ivan iz parka je jeo mahune, mala Ema je tamanila špinat, druga djeca su jela sve. Činilo mi se kao da samo ja vrtim 5 istih jela sve dok nisam razgovarala s jednom prijateljicom koja se bavi prehranom klinaca. Savjetovala mi je da umjesto da se fokusiram na ono što on ne jede, zapišem na papir sve što on jede.
Moje dijete ne jede sve, ali…
Da, moje dijete ne voli variva, špinat, grašak niti bilo koje kuhano povrće osim brokule. Da, voli sve ono što klinci inače vole – bolonjez, tjesteninu i pohance. Ali jede i ogromne količine voća, svježeg povrća, tamani masline, a na popisu su još i raznorazne namirnice. Moje dijete ne jede sve, ali jede raznoliko. Moje dijete ne jede sve, ali jede zdravo. Moje dijete ne jede sve, ali jede.
Moje dijete je zdravo i nahranjeno – i to je ono najbitnije. Danas naši zajednički obroci više nisu izvor stresa, a bome niti grižnje savjesti. Grašak mu uvijek ponudim, kao i špinat. Jednog dana će ga sigurno probati i bit će mu fin.
Prijetnjama djeci stvaramo loš odnos s hranom
Vrlo je važno da djeci stvorimo zdrav odnos s hranom. Prijetnje poput „dok ne pojedeš sve, nećeš se dići od stola“ ne funkcioniraju. Da, možda će dijete pojesti sve, ali na duge staze stvorit će mu negativan odnos s hranom. U većini slučajeva radi se o fazi. Proći će. Kod nekih prije, kod nekih kasnije.
Ponudite djetetu da proba. Možda iz prvog ili drugog puta neće, ali treći put vas možda iznenadi. Neki dan je moj sin u školi imao kuhanu leću kao prilog. Probao je i rekao da mu se ne sviđa. I to je OK. Nakon toga, priznala sam mu da je meni fina samo u varivima, ali kao prilog baš i ne. Zašto ovo pričam? Komunikacija je važna. Razgovarajte s djetetom o hrani. Pitajte ih što oni vole i zašto, dopustite im da sudjeluju u procesu odabira hrane. To može povećati njihov interes za hranu.
Za kraj, ako ste zaista zabrinuti oko djetetove prehrane i apetita, konzultirajte se s pedijatrom ili nutricionistom. Stručni savjet je uvijek dobrodošao.
Želim vam puno strpljenja i sretno!
