Koja vam je prva asocijacija na Božić? Meni su to definitivno uspomene iz djetinjstva. Naše obiteljske tradicije, Božić sa snijegom, potraga s mojim tatom za savršenom jelkom po cijelom Zagrebu (uvijek u zadnji tren), pečenje kolača i kićenje jelke na Badnjak uz božićne pjesme, miris oraha i šećera u prahu, sarma u ponoć, božićna jutra, bijela kava i bakin kuglof. Iskreno, ne sjećam se poklona koje sam tada dobivala, osim jedne lutke koju sam jako željela. Najviše se sjećam trenutaka koje sam provela sa svojom obitelji. I s ljudima koji, nažalost, danas više nisu s nama.
Danas je sve nekako drukčije. Prosinac mi je i dalje najdraži mjesec u godini, no nekako mi se čini da je čarolija nestala. To je valjda normalno, nismo više djeca i davno smo prestali vjerovati u Djeda Božićnjaka. Danas stvaramo neke nove tradicije. Neke nove uspomene. Danas gledamo Božić kroz oči naše djece. Jedva sam čekala da moje dijete postane svjesno Božića. Krenulo je to negdje s tri godine, a sada s pune četiri uživa u ovom božićnom periodu više nego ja. Ponekad se pitam čega će se sjećati kad odraste? Hoću li mu uspjeti stvoriti uspomene kakve je meni stvorila moja obitelj? Hoće li se sjećati mojih kolača iako nisu kao oni od moje bake? Možda je vrijeme da naučim raditi sarmu.
Hoće li mu postati odjednom toplo oko srca kad se prisjeti naših božićnih jutra?
Neki dan gledam u bakine stare božićne ukrase koje smo svake godine stavljali na jelku. Moja 92-godišnja baka stavit će ih i ove godine (i ispeći će tri vrste kolača). Među njima su i dvije srebrne figurice, dvije djevojčice, velika i mala. Anja i Tina. Drugim riječima, moja sestra i ja. Koliko bi samo božićnih priča mogla ispričati ta dva sasvim obična ukrasa za bor. Te dvije djevojčice za mene su više od ukrasa. One su uspomena na moje djetinjstvo. One mi u sjećanje vraćaju najljepše trenutke koje sam proživjela u krugu svoje obitelji. One su dio mene. Na bakinom boru svaki ukras priča svoju priču.
Od prošlog Božića uvela sam i neku našu novu tradiciju. Svakog Božića moj sin i ja zaputimo se u dućan s božićnim nakitom gdje njemu pustim da odabere ukras za bor koji mu se sviđa. Na papirić zapišem kako smo taj dan proveli, što smo radili i gdje smo bili. I spremim ga, u kutiju s božićnim dekoracijama.
Zašto? Zato što želim da i naši ukrasi za bor pričaju neke nove priče. Naše priče. Jednog dana kad odraste možda će mu baš ta kutija s našim posebnim ukrasima biti najljepši božićni poklon.
