Priznajem, dugo sam mislila da je moja uloga mame jednaka ulozi projektnog menadžera. Sve mora biti organizirano, uredno, savršeno. Raspored na frižideru, zdravi obroci svaki dan, igračke složene po kategorijama, a ja uvijek strpljiva, nasmijana i dostupna.
Ali onda se dogodio život.
Dogodilo se dijete koje nije htjelo jesti povrće. Dogodio se umor koji ne prolazi nakon prospavane noći. Dogodile su se suze zbog matematike, kašnjenja u školu, nereda koji se širi brže nego što ga mogu pospremiti. Dogodila sam se ja – mama koja ne može sve.
I znate što? Kad sam priznala da ne mogu biti savršena – osjetila sam olakšanje.
Perfekcionizam kao zamka
Perfekcionizam nam se često servira kao ideal: supermama koja sve stigne, koja uvijek ima energije, koja ne gubi živce. Ali ta slika je lažna. Ona nas samo tjera da stalno mjerimo vlastitu vrijednost prema standardu koji nitko ne može doseći.
Što se događa kad pustimo?
Kad sam prestala težiti savršenstvu, počela sam primjećivati male trenutke koji čine majčinstvo: smijeh mog djeteta dok pjevamo krive riječi pjesama, zagrljaj kad mu je teško, zajedničko pečenje palačinki koje završi brašnom po cijeloj kuhinji, večeri kad nismo stigli zadaću, ali smo stigli biti zajedno.
Nered, nesavršenstvo i improvizacija – tu sam pronašla ono pravo.
Pravo majčinstvo je nesavršeno
Djeca nas ne trebaju savršene. Trebaju nas stvarne. Trebaju naš osmijeh kad se spotaknemo, našu toplinu kad zaplaču, naše priznanje kad nešto ne znamo. Moje dijete neće pamtiti koliko sam se trudila da bude sve „po pravilima“. Pamtit će osjećaj da je voljeno, sigurno i prihvaćeno baš takvo kakvo jest.
Najljepša verzija majčinstva
Draga mama, tamo gdje prestaje perfekcionizam, počinje ono pravo. Počinje naše istinsko majčinstvo. Jer djeca ne trebaju savršene kuće i savršene rasporede. Oni trebaju nas: nesavršene, ali prisutne.
I možda baš tada, kad pustimo ideju da moramo sve imati pod kontrolom, počinjemo živjeti najljepšu verziju majčinstva.
