Imate li onu neku igračku iz djetinjstva, onu jednu, koja vas strelovito vraća u doba kada ste bili dijete, onu koja vas podsjeti i na miris doma dok ste se s njom igrali? Želim takvu igračku svojoj djeci. Onu jednu, posebnu, najdražu. Mislite li da je to danas moguće? Je li moguće da naša djeca danas imaju jednu igračku koja će ih u odrasloj dobi podsjetiti na ove dane?
Vratimo se kakvih 25 godina ranije… Brat i ja smo se godinama igrali zajedno, s autićima. Nekako je tih autića bilo uvijek. Ali, autić jednostavno nije ta igračka koja će mi vratiti sjećanje u taj određeni trenutak.
Koji je to bio trenutak za mene? Bio je sv. Nikola. Brat i ja smo sumanuto čistili čizmice i razmišljali što će nas ujutro dočekati u njima. Sjećam se tog osjećaja i mirisa te večeri. Mama je radila fritule… Čitav stan bio je ispunjen toplim mirisom fritula i šećera u prahu. Naša kosa, odjeća, pidžama i posteljina je mirisala po fritulama. Sjećam se uzbuđenja kada sam legla u krevet i razmišljala kako jedva čekam zaspati i čim prije se probuditi da vidim što će me dočekati.
Čim je svanulo, oboje smo jurnuli u boravak. Naše čizmice na prozoru i pored njih dva poklona. To odmotavanje ukrasnog papira, kojeg smo čuvali i pazili da se ne potrga, jer može se iskoristiti opet (takva su vremena bila, iako smo mi žarko vjerovali da je poklon donio sv. Nikola, a ne mama, i da zapravo čuvamo papir za sv. Nikolu, za iduću godinu). Otpakiravam polagano poklon i osmijeh mi ne silazi s lica. Dobila sam sat. Zamislite koliko je meni taj sat bio drag, da ga 25 godina kasnije, još uvijek imam i radi. Nije to bio običan sat, to je bio sat za na policu, pored ostalih igračaka. Njegove sekunde odbrojavao je mali gusar s kukom, koji se ljuljuškao lijevo – desno. S lijeve strane je pokušavao ukrasti blago iz škrinje koja se otvara, a s desne strane je bježao od morskog psa koji ljutito zijeva i pokušava ga ugristi. Nije bio plastičan sat. Bio je drven. I taj miris drveta je nešto što mi je oduvijek bilo drago.
I dan danas njegujem tu ljubav prema drvenim igračkama. Možda je razlog tome i što mi je tata prije spavanja čitao priču o drvenom lutku Pinokiu, i uvijek je čitao najnježnije tu pričicu. Nevjerojatno je kako smo i brat i ja uzbuđeno iščekivali što će se dogoditi, iako smo znali svaku ilustraciju i svaku riječ iz te pričice. Danas, tu ljubav i to uzbuđenje želim svojim dječacima. Većina igračaka koje krase njihovu sobu su – drvene. Od onih didaktičnih do danas konkretnijih – gusarski brod, farma, kočija s dva konja koju je jedan stari dida ručno izradio. To su njima najdraže igračke. Želim im igračke koje će biti trajne, koje će čuvati za svoju djecu, igračke koje stvaraju uspomenu, a ne prolazan trend. Imaju oni i takve, trendovske, ali opet želim im upravo ovo što imam ja – uspomenu na djetinjstvo
