Što me naučila 2020. godina

17.02.2021.

Što me naučila 2020. godina

Iako naporan i težak, ovaj period mi je također donio neke vrijedne životne lekcije.

“Što me naučila 2020. godina” – ovo će zasigurno biti naslov brojnih članaka i fotografija na društvenim mrežama, ali sigurno nam se to pitanje, neovisno o popularnosti, mota po glavi već neko vrijeme. Srela sam nedavno prijatelja koji mi je nezadovoljno rekao „Nije mi trebala ova 2020. Doslovno jedino što mogu iz nje izvući je da sam jednu godinu stariji“. Na prvu sam pomislila kako se apsolutno slažem, ali onda sam zastala i krenula u listanje svega što se dogodilo i došla do nekoliko zaključaka.

  1. godina bila je iznimno intenzivna. Nažalost, za mene i moju obitelj ta je godina započela užasno teško i traumatično i mogu reći da je gubitak voljene osobe sasvim dovoljan da ti nepovratno promijeni život. Ljutito sam gunđala u sebi da mi sve popratne situacije s virusom i svime što je donio sa sobom uistinu nisu bile potrebne.

Međutim, nešto me ova godina i naučila!

  • Naučila sam da život ne možemo kontrolirati.

Jednostavno je nepredvidiv. Možemo imati milijardu planova, ali život se ne da kontrolirati. Međutim, kontrolirati možemo neke druge stvari, a o njima ću pisati niže.

  • Skroz je ok biti ljut zbog svega što nam se događa.

Nisam bila jedna od onih koja je tražila pozitivu u svemu što nam se događa, bila sam jednostavno ljuta. Trebalo mi je dugo vremena da pomirim u sebi da je to skroz ok. Biti ljuta na sve što se događa, biti ljuta na one koji dodatno podižu tenzije apokaliptičnim brojanjem novooboljelih, biti ljuta na one koji nonšlantno odmahuju rukom na spomen postojanja virusa, biti ljuta na one koji u svemu vide pozitivno i izvlače životne lekcije koje će nas sve pretvoriti u bolje ljude, biti ljuta na samu sebe jer ne vidim baš ništa lijepo i pozitivno u ovom kaosu. I to je skroz OK. Prihvatiti da, realno, svi jedva čekamo da konačno završi ova godina.

  • Priznala sam si kako mi je teško.

Konačno sam sebi dozvolila priznati da je ovo jedan vrlo težak period u mom životu. Teško mi je. Iznimno mi je teško i da mogu, pokrila bih se dekicom preko glave, baš kao što sam to radila u djetinjstvu i čekala bih da sve samo prođe. Naučila sam još nešto – mama sam, supruga sam i kćer sam roditelja koji su već izgubili jedno dijete, stoga moram biti dobro. Moram se trgnuti.

  • Mogu utjecati na svoje ponašanje.

Mogu utjecati na to koji sadržaj konzumiram, kakav sadržaj konzumiram i u kojoj mjeri dozvoljavam da taj isti medijski sadržaj utječe na moj život. Mogu utjecati na to kako se odnosim prema sebi, kako se odnosim prema svojim bližnjima, kako se generalno ponašam i odnosim prema drugim osobama. Mogu izabrati ustati i biti ljuta na čitav svijet, ali mogu izabrati i odlučiti kako neću sebi dozvoliti da potonem u beznađe i bezvoljnost.

  • Probudio se aktivizam na društvenim mrežama.

Ono što je 2020. godina definitivno donijela je aktivizam. Borba se vodila na svim poljima. Iako su promjene slabo vidljive, barem smo došli do toga da se počelo razgovarati o tabu temama. Došli smo do toga da se razgovara o mentalnom zdravlju, koje trenutno najviše pati u ovoj pandemiji. Razgovara se o tome, dijele se iskustva i to je pozitivna strana ove godine.

  • Izraženija je empatija.

Kada je pandemija tek počela i kada se dogodio prvi lockdown, ono što mi je posebno ostalo u lijepom sjećanju je empatija i snažna potreba da se pomogne onima koji to trebaju. Mladi su se organizirali da obavljaju kupovinu starijima, konačno smo počeli podržavati male poduzetnike, počeli smo pomagati jedni drugima bez fige u džepu.

  • Obraćam pažnju na vlastito zdravlje.

Počela sam paziti na ono što unosim u svoje tijelo. Počela sam paziti i na to kako njegujem svoje tijelo. Počela sam vježbati, što je utjecalo i na fizičko, a pogotovo na moje mentalno zdravlje. Promjena možda nije toliko vidljiva u fizičkom obliku, ali je u mentalnom nevjerojatna.

  • Cijenimo male stvari.

Onaj koji je iskusio bolest zna koliko se nakon bolesti počne cijeniti sloboda kretanja, zagrljaj, bezbrižna šetnja, svjež zrak, odlazak na posao.

  • Smanjili smo food waste.

Počeli smo razumnije trošiti novac i manje bacati hranu. Ne kupujemo impulzivno, već racionalno raspolažemo s onime što imamo i racionalnije koristimo hranu kako bismo izbjegli prečeste odlaske u trgovine.

  • Prestala sam osuđivati.

Kritična sam osoba i o svemu imam jasno izražen stav. No život me naučio na težak način kako ne znamo što se drugome događa unutar njegova četiri zida te da vrlo često one duše koje su grube i bezobrazne imaju neku pozadinsku priču zbog koje su takve. Prestala sam osuđivati i pokušavam razumjeti. A kada moje razumijevanje nadilazi sve mogućnosti, radije ću se maknuti.

  • Što me dovodi i do zadnje stavke, a to je eliminacija toksičnih odnosa.

Koliko god nam je socijalna distanca negativnog donijela, donijela nam je i to da smo neke odnose raskinuli. Maknula sam se iz toksičnih odnosa i sada ubirem plodove vlastitog mira koji sam konačno pronašla.

Sve u svemu, ova godina je bila intenzivna, nepredvidiva i teška. Ali mi ljudi smo tvrdokorni i izdržat ćemo. Pri tome se ne smijemo zaboraviti smijati, cijeniti male stvari, dozvoliti si nekada biti slabi, ali zaustaviti se na vrijeme u prepuštanju silnim i jakim emocijama. Moramo izdržati i vjerujem da će nam iduća godina malo-pomalo biti lakša!

Članak napisala:

Sonja Švajhler

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju, urednica po zanimanju, ljubiteljica pisanja, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, žena kojoj kronično fali vremena.

Ostali članci