Rujan mi je oduvijek bio mjesec novih početaka i unaprijed bih mu se veselila. Međutim, ove godine je drukčije. Pretpostavljam da je tom čudnom osjećaju pridonijela trenutna situacija s pandemijom.
Bila sam sretna što će se moje dijete napokon vratiti u vrtić — prije svega zbog njega, jer je lockdown, priznali to mi ili ne, ostavio posljedice ne samo na nas odrasle nego i na naše najmlađe. Da, lijepo je biti s mamom i tatom doma i lijepo je imati produžene ljetne praznike, no s druge strane, moje je dijete ostalo zakinuto za svoj društveni život, za prijatelje s kojima se dotad viđao svaki dan, za divne tete u vrtiću koje su ih svaki dan učile nešto novo. Na kraju krajeva, prekinuta mu je ona rutina u kojoj se, znamo to vrlo dobro, djeca osjećaju najsigurnije.
Moj sin, po prirodi dosta sramežljiv, još se više povukao u sebe, trebalo mu je jako puno vremena da ponovo priđe drugoj djeci i postao je preovisan o meni. Ja sam, s druge strane, jako teško kombinirala rad od kuće s majčinskim obavezama. Iako sam sama svoj šef, postoje i kod mene rokovi koje moram ispuniti i stvari koje ne smijem odgađati. Kao i svi ostali, imam odgovornost, kako prema drugima, tako i prema sebi.
Sve u svemu, bilo je vrlo kaotično i sigurna sam da nas je pandemija unazadila za par mjeseci, barem na onom poslovnom planu. Najviše sam se zbog toga veselila rujnu. Napokon ću moći opet primiti život i obaveze u svoje ruke. Riješiti sve zaostatke. Posvetiti vrijeme novim projektima. I koliko god sam se tome veselila, opet mi je pomisao na to ostavljala neki gorak okus u ustima. Znala sam da ću se, kao i uvijek, u sve to baciti naglavačke i da će me te silne obaveze kad-tad zatrpati. Koliko god sam se svemu veselila, htjela sam da ljeto još potraje, jer je ovo ljeto bilo moj bijeg od svega. Bijeg od negativnih vijesti i bombastičnih naslova u novinama, od gužvi, od “novog normalnog” na koje smo se, htjeli ili ne htjeli, morali naviknuti. Ovo ljeto za mene je bilo sloboda i totalno sam mu se prepustila.
S povratkom u rutinu dogodilo se i ono što sam očekivala, no svejedno na to nisam bila spremna. Popis svega onoga što moram i što bih trebala napraviti bio je sve veći. Život se opet odvijao na relaciji kuća – posao- vrtić. Osjećala sam se kao da se utapam u svim onim „moram“ i „trebam“ te mi je i dalje kronično nedostajalo vremena za sve ono što sam htjela. Znala sam da tako ne mogu dalje. Biti razočarana sama sa sobom jer, eto, ni danas nisam uspjela napraviti ono što sam trebala napraviti prije dva dana. Biti nervozna i ljuta što vrijeme leti, a meni se čini kao da se nisam pomaknula.
Prva stvar koju sam napravila je ta da sam hladne glave razmislila o svim obavezama koje imam i svemu onome što obavljam u jednom danu. Fokusirala sam se na sve ono što jesam napravila, a ne na ono što nisam. Kad sam sve to stavila na papir, vidjela sam da ipak ne stojim na mjestu. Jedini problem, kao i uvijek u majčinstvu i u životu, bila su moja prevelika očekivanja i idealiziranje ovog povratka u rutinu. Sve ono što sam mislila da mogu napraviti u jednom danu bilo je zaista previše. Tu sam shvatila da mi sve one moje to-do liste ne pomažu, već odmažu. Stvaraju mi dodatni pritisak i loše raspoloženje kad na kraju dana vidim da neke stvari koje su na popisu nisu prekrižene.
To ne znači da sam odustala od lista, odlučila sam ih samo malo promijeniti. Svaku večer na svoju novu listu stavim 3 prioriteta za sutradan i onda ih rješavam jedan po jedan. Ne dopuštam si da mi mozak odluta na neke druge stvari koje nisu među mojih top 3. Nakon što sam riješila svojih top 3 posvećujem se ostalim manje bitnim, ali i dalje važnim stvarima. Za sada ova formula funkcionira i puno sam zadovoljnija.
Druga stvar koju sam napravila je ona posvećena mentalnoj higijeni. Osim svakodnevnih prioriteta imam i neke životne prioritete, a jedan od njih je i da se posvetim sebi, a u mom slučaju to znači vježbanje. Prednost rada od doma i vlastitog biznisa je ta što si mogu vrijeme organizirati kako ja želim i kako meni odgovara tako da nemam izgovora ne ubaciti i vježbanje u svakodnevni raspored. S druge strane, nakon jednog treninga odmah sam bolje volje, imam više energije i sve nekako vidim jasnije. Naravno, kao što je za mene vježbanje, za nekog to može biti meditiranje, čitanje knjige, vrtlarenje ili štogod drugo. Bitno je da u danu zaista nešto napravite za sebe.
I treća stvar. Ako ste zaista zatrpani obavezama, ponekad je jednostavno potrebno, kako kažu, zagrijati stolicu. Nekad se jednostavno moraš dići sat vremena ranije ili leći poslije ponoći, kao što ću i ja napraviti dok vam pišem ovu kolumnu. Pogledati jednu seriju manje na Netflixu, manje skrolati po Instagramu, odgoditi kavu s prijateljicom. Lijepo je leći u krevet umoran i sretan, bez onog tereta na leđima.
Ponoć je. Križam zadnju stvar s moje top 3 liste. Nije loše. Samo da se vrtići opet ne zatvore.
