„Mama, jesi li ti ikad umorna?“ – pitao me moj sin dok držim njegovu jaknu u jednoj ruci, bocu vode ispod ruke, vodilicu za psa u drugoj ruci i na malom prstu visi moja torba od laptopa i pokušavam nogom zatvoriti vrata, pritom razmišljajući jesam li uopće zaključala stan i imam li ključeve.
Jesam li umorna? Pomislila sam – ja sam definicija umora. Umor i ja imamo intimnu vezu. Toliko smo bliski da me i kava počela gledati sa sažaljenjem.
Umor majčinstva je dublji
Ali ne radi se više samo o tome što se premalo spava (jer netko uvijek nešto treba baš u tri ujutro). Umor majčinstva je dublji, slojevit i pretežno mentalni umor – od toga da u glavi non-stop vrtiš popis: jedu li dovoljno voća i povrća, što ću im spremiti za užinu, kada imaju idući liječnički pregled, što će se kuhati sutra, imaju li sve od školskog pribora, treba li oprati bijele majice za tjelesni, kada ću kupiti poklon za 38. rođendan po redu taj tjedan. To je emocionalni umor – od brige jesam li dobra mama, jesam li vikala previše, jesam li dala dovoljno ljubavi, jesam li mogla biti strpljivija?
I to je umor koji se ne vidi, jer izvana izgleda kao „samo si doma s djecom“ ili „pa koliko ih je prije tebe već to prošlo, nisi jedina“. I tako te ušutkaju. Društvo od nas očekuje da budemo nasmijane, sređene, vječno raspoložene mame koje uživaju u svakoj sekundi majčinstva. A istina je da iako smo odabrale i htjele sve to što imamo – često pucamo po šavovima. I to najviše zato jer nemamo prostora izreći da nam je nekada naprosto teško.
Tabu je reći “umorna sam”
Ne razumijem zašto je i dalje tabu reći: umorna sam. Kao da priznanje umora znači da ne volimo svoju djecu. Kao da ljubav briše potrebu za odmorom. A istina je baš suprotna – što smo odmornije, to smo prisutnije i strpljivije.
Mama nije savršena mašina, nego čovjek
I zato želim da moji dječaci čuju i vide: mama se zna umoriti. Mama nekad legne usred dana. Mama nije savršena mašina, nego čovjek. Želim da nauče da briga o sebi nije luksuz, nego potreba. Da shvate da se kuća ne raspada kada tata skuha ručak ili naručiš klopu. Da žena nije vrijedna samo po tome koliko izdrži bez prigovora.
Jer možda mi jesmo generacija koja je odrasla uz rečenicu „mama sve može“, ali ne želim da moje dijete odraste uz iluziju da žene moraju moći sve – i još se pri tome smiješiti.
Tako da sam odgovorila – da, sine, mama je umorna. Ali mama je i sretna jer ima tebe. I jer te učim da vidiš mamu kao ženu, a ne kao superjunakinju koja nikad ne padne.
I znate što? Baš u toj rečenici – „jesi li ti ikad umorna?“ – krije se nada. Nada da će nova generacija dječaka, muškaraca, partnera i očeva vidjeti naš umor, priznati ga, i podijeliti ga s nama.
