Koliko puta sam se naslušala komentara kako „imam sreće“ što moj muž pomaže oko „moje“ djece. Često sam razmišljala zašto to itko komentira, pogotovo na taj način, te zašto bih se trebala osjećati povlašteno jer je moj suprug, gledaj čuda, isto tako dobio dijete, kao i ja? Podjednako nemamo pojma što nas čeka, podjednako učimo kako biti roditelji tom malom, živom biću.
Još jedan izraz s kojim se češće susreću mame nego očevi je svojatanje djece – „tvoja“ djeca, tko “ti” čuva djecu? Zašto tko “meni” čuva djecu? Čuva ih njihov otac i činjenica da su ostali sa svojim ocem podjednako je normalna kao i da su ostali sa mnom.
Oduvijek sam vjerovala u ravnopravno roditeljstvo, isticala važnost uloge oca i sebi pokušavala osvijestiti da moram nekada pustiti uzde iz ruku i prepustiti svom mužu da brine o djeci na svoj način. Često tromiji, sporiji i nespretniji, ali nikada manje voljeniji nego moj način.
Dakle, naša priča poprilično je jednostavna; nas dvoje smo ravnopravni, od prvog dana. Oboje smo odlučili ući u brak, oboje smo odlučili napraviti dijete i oboje smo roditelji našoj djeci. Apsolutno je nepobitna činjenica da mama neke stvari ipak drugačije osjeća, veza mame i bebe je drugačija , ali samo drugačija, obzirom da smo nosile ta mala bića pod srcem 9 mjeseci, a posebnu vezu zasigurno produbljuje i iskustvo poroda. No, s druge strane, sve to opet ne mora ništa značiti, jer, postoje mnoge žene i muškarci koji posvoje dijete i osjećaju i pružaju svojem djetetu ljubav i sigurnost. Koliko je tek ta veza duboka i posebna… Dakle, ne bih isticala našu ulogu majki kao posebniju i važniju od uloge zaljubljenog oca koji želi sve napraviti za svoje dijete i koji podjednako strepi i čeka da u njegov život dođe još jedno malo biće.
Svjesna sam također i činjenice da nisu svi muškarci jednaki, ne pokazuju jednak interes, nisu odgojeni na isti način… Ali, nismo ni mi žene pa nam se svejedno postavlja kao primarna i najprirodnija uloga – biti mama i brinuti za svoje dijete. I upravo zato svoju ulogu roditeljstva doživljavam podjednako važnu kao i ulogu svog supruga kao roditelja.
Sjećam se, još davno, kada mi se javila jedna poznanica i pitala me kako sam postigla da moj suprug tako rado sudjeluje… Pa ako i postoji uopće odgovor na to pitanje, rekla bih kako je bilo potrebno da mu prepustim da se sam snađe, da osjeti kako mu vjerujem da može, a onda sve to tako prirodno dođe. Biti podrška jedno drugome od prvog dana roditeljstva jedini je način kako da se ostvari ravnopravno roditeljstvo. Biti podrška bez obzira na životne okolnosti koje se događaju i koje se mogu kasnije dogoditi. Jer, našoj djeci su podjednako važni i majka i otac te svako od nas ima posebnu ulogu u njihovom građenju i pronalaženju sebe kao pojedinca na ovom svijetu.
Neovisno o tome što se i mi često ne slažemo, bez obzira što se često dogode situacije gdje “mjerkamo” jedno drugom koliko smo napravili i tko je umorniji, bez obzira na to gdje nas životni putevi odvedu, moj suprug će uvijek biti otac naše djece. Našoj će djeci uvijek biti podjednako važan kao što sam i ja, njihova majka. To je temelj našeg, ne jednakog, već ravnopravnog roditeljstva.
